Sveti Grgur iz  Nazijanza ,Mlađi

biskup i crkveni naučitelj

(330. - 389.)

spomendan 2. siječnja

Sveti Grgur Nazijanski potekao je iz obitelji Svetaca: svet mu je bio otac, također Grgur; saveti su mu bili : majka, baka, sestra Gorgonija i brat Cezar.Rođen je u Nazijanzi (danas Nenizi) u središnjoj Maloj Aziji, rođen oko 330.   Kao da to nije bilo dovoljno te je za prijatelje imao Svetoga  Bazilija Velikoga i Svetoga Grgura Niškoga, s kojima tvori trijadu "svjetla Kapadocije". Nakon što se vrlo mlad zavjetovao na čistoću, sveti je Grgur učio u najvećim gradovima kršćanskoga Istoka. U Ateni je upoznao Julijana, budućeg cara, koji će, nažalost, u povijesti ući s nadimkom "Otpadnik".Upoznao je također i Svetog Bazilija, s kojim ga je kasnije vezalo čvrsto prijateljstvo. Zajedno su napustili Atenu kako bi se povukli u samostište u Kapadociji i ondje živjeli u samoći, razmatranju i molitvi. Od toga mira Grgur je bio otet poradi dužnosti pobrinuti se za roditelje, koji bijahu vrlo poodmakli u godinama i slabog zdravlja. No, kada se našao u Nazijanu, njegov je stari otac, mjesni biskup, želio neka mu pomogne pa ga je zaredio za svećenika, ne upitavši ga za pristanak. Grgur se pokajao što je popustio pred očevim pritiskom i povukao se natrag k prijatleju Baziliju, kako bi izbjegao pastoralen obaveze što mu ih je donosilo zaređenje. Sveti Bazilije nije odobrio njegv bijeg te ga je uvjerio neka se vrati k ocu kao savjetnik u obavljenju teške dužnosti pastira nazijanske Crkve. Međutim, rodni grad nije bio polje Grgurova djelovanja, već ej to bio Carigrad, kamo ga je car Teodozije poslao sa zadaćom povrata k pravovjerju ratobornih arijanskih frakcija, koje su ondje nicale. I sam je Grgur, prije no što je stigao do odredišta, osjetio posljedice arijasnske ratovornosti. Saznavši kako se carev izaslanik približava gradu, pošli su mu u susret - ne kao da bi ga pozdravili, već kako bi ga KAMENOVALI. Grgur se stoga zaustavio izvan zidina Carigrada u crkvici posvećenoj Uskrsnuću. Ondje je započeo svoje djelo pomirenja i uvjeravanja. Zahvaljujući čvrstini nauka i sjajnoj rječitosti, u sprezi s životom hranjenim kršćanskom ljubavlju i molitvom, uspio je čitav grad privesti natrag k pravovjerju. Tek je nakon toga mogao ući u  grad te jes velikim počastima dočekan u katedrali Svete Sofije. No, njegovim mukama tu nije bio kraj. Snažno protivljenje nekih, koji su se dali "uvjeriti"možda samo iz koristoljublja, onemogućilo mu je postati biskupom Craigrada. Prisilje vratiti se u Nazijan, opraštajući se od zajednice koju je bio nahranio svojim naukom, primjerom i tolikim žrtvama, izrekao je nadasve žarki govor.                                                            Vrativši se u rodni grad, velik je dio vremena posvetio pišući brojna  djela, koja su mu osigurala mjesto u povijesti antičkog pjesništva.  "Sve je nestalo - piše on u svojim Pjesmama - upravimo stoga ljubav k onome što je stalno.                                                                                                                                              Prikazuju ga kao istočnjačkog biskupa bez krune ili mitre s knjigom u ruci.