Sveti Blaž iz Sebaste

biskup i mučenik

( +317.)

spomendan 3. veljače

Sveti Blaž bio je također jedan od onih nebrojenih junaka prvih stoljeća crkvene prošlosti koji su svoje uvjerenje zapečatili krvlju i životom. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji. Već kao dječak i mladić više je mislio na posvećenje svoje duše, na stjecanje vrlina nego na radosti i užitke ovoga svijeta. Veoma rano učinio je ono što mi danas nazivamo "fundamentalna opcija", posvemašnje opredjeljenje za Krista, njegov nauk i za potpun kršćanski život. Bio je za ono doba izobražen čovjek i vršio je službu liječnika.

U njoj je bio veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već još više kao kršćanin koji je u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i obljubljena osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. I tako on od liječnika postade apostolski nasljednik i pastir Kristova stada. Novu, još odgovorniju, službu vršio je svim žarom. 

Za vrijeme cara Licinija buknuo je na Istoku opet strašan progon kršćana. Prvi su na udaru bili pastiri. Progonitelji znaju da najprije treba udariti po pastiru pa će se onda i stado lako raspršiti i uništiti. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Njega su svećenici molili da se skloni pred neprijateljima, što je on i učinio. Ali su ga ipak otkrili, zatvorili i mučili ne bi li ga prisilili na otpad. Sveti biskup je hrabro podnio sve okrutne muke i nije se dao ničim zastrašiti.

Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta je glava kao dragocjena relikvija godine 972. došla u naš hrvatski Dubrovnik. Grad ga je izabrao za svoga zaštitnika i već 1.000 godina stoji pod njegovom moćnom zaštitom. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i veoma lijepa crkva.  Dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sveti Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su. I u hrvatskoj metropoli Zagrebu diže se lijepa crkva Sv. Blaža, pravo remek-djelo arhitekture našega stoljeća. Uz crkvu prostire se i jedna od najvećih župa našeg Zagreba. Mučenik i svjedok vjere sv. Blaž može svakome vjerniku služiti kao uzor vjernosti Kristu i kao primjer kršćanske dobrotvornosti prema bližnjemu.

Legenda

Mučenik sv. Vlaho (Blaž), na latinskom Sanctus Blasius rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika.

Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine 313. g. proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio.

Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sevastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» sa kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka sa djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to. Sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Slijedeći ova životnu zgodu puk se Svetom Blažu najčešće obraća za pomoć u svim slučajevima bolova i smetnji u vratu, grlu, ždrijelu, kod promuklosti.   Sveti Blaž je kasnije uključen među četrnaest svetih pomoćnika u nevolji, a time je postoa zaštitnikom i drugih bolesti.

Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima. Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov.

Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene poput sv. Vlaha na isti način. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio ga je da svi koji razbole grlo a zazovu njegovu pomoć pred Bogom da im usliši molitve. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začu se glas:»Ja sam Bog koji se te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !»

Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci. To se dogodilo u veljači 317. godine Kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom.