Sveti Karlo Secijski

Na putu iz Napulja u Rim je stara Setia, dvanaesta rimska kolonija, sada je to biskupijski gradić Seze. Tu se Ruđeru Melchioru i supruzi Antici rođenoj Maccioni, rodio sinčić. Tri dana potom na krštenju su mu dali ime Ivan Karlo, skraćeno Đankarlo. Marljivi roditelji kao težaci brinuli su se za svoje sedmoro djece. Imali su i za siromahe. 

Kao malo dijete majka ga je zavjetovala Bogu i obukla mu odijelo nalik na  franjevački habit.  Od milja ga je zvala “moj fra Juvenal.” U školi je dobro napredovao. Otac je želio da njegov sin bude svećenik, glasoviti propovjednik.  No došlo je do nezgode sa učiteljem. Učitelj je dječaka  jako izmlatio. O povratku u školu više nije bilo govora.  Otac mu je povjerio radove sa  volovima i čuvanje stada.  Nekada  bi  uzimao duhovnu knjigu u ruke. A volovi su sami orali. 

Sa  ostalim pastirima bi rado molio.  Povlačio bi se u neku špilju i tamo bičevao. Išavši na Svetu Misu u franjevačku crkvu dobio je životopis Svetog Salvatora od Horte, brata franjevca. Oduševio ga je njegov primjer. Jedno vrijeme je bio neodlučan da li da stupi u samostan ili ne. Vrag mu se ukazivao u obliku Spasitelja i odvračao ga od molitve. Pošavši na polje jednog jutra prođe kraj neke kuće na kojoj se nalazila lijepa Bogorodičina slika. U srcu je čuo jasan i razgovjetan Gospin glas: “Sinko, uđi u red što prije!” Njegov mlađi brat se razboli. Morao je ostati kod kuće radi sigurnosti. Obrati se Nebeskoj Majci za pomoć. Zamalo njegov brat ozdravi.

Trebao je sa još dva mladića da stupi u samostan. Jedne noći su bili otjerani od gvardijana.  Đankarlo se utekao Gospi, osokoli drugove te se preko zida prebace te na druga vrata uvuku u samostan.  I sutradan – u subotu 18. svibnja 1635. u 22. godini života započne nevicijat.  Strašne kušnje: pet i po sati morao je lizati zemlju. Kupus je morao saditi naopako: lišće dolje a korijen gore. Ali kupus ne samo da se uhvatio nego bio do tada najbolji u franjevačkom vrtu. Po želji njegove majke promijenili su mu ime od fra Kuzma  u fra Karlo. U Novicijatu je zloduh noću budio fra Krala. Imao je izgled strašnog čovjeka, nakaze. I nakon novicijata su nastavljeni nasrtaji zloduha. Dok je bio u samostanu Svete Marije u Molupu jedne noći u ćeliju brata Karla provali čopro vukova, sotona ga prihvati za grlo i zaprijetio da će ga ubiti ako se ne odreče Boga.

“Prije umrijeti!” – bio je odlučni odgovor fra Karla.  I zvijeri urličući pobjegoše. Bilo mu je dano viđenje pakla. To ga potrese pa odluči da će biti duša žrtva za spas duša. Malo koja noć bi prošla da ga zlodusin nisu napadali i ranjavali.  Nalikovali su na majmune, divlje mačke plamtećih očiju, zmije koje su mu se ovijale oko tijela. Jednom je izmučen tražio Sakramente, da će umrijeti.  Uto nebesko svjetlo obasja ćeliju, samrtnik ugleda Lik Spasitelja koji ga utješi i ozdravi.  Najveća mu je radost bila posluživati kod Svete Mise. Poput Svetog Salvatora častio je Majku Božju. Volio je umrijeti nego ju ožalostiti i najmanjim grijehom.  To mu je bilo životno pravilo.  Krunica mu je bila uvijek u rukama.  Svake subote je postio o kruhu i vodi.

Kad su mu zabranili ne samo da ništa ne smije pisati,  već da se ne smije nikome više javljati pismeno, te ukloniti sav pisaći pribor,  napasnik ga kušao: “Gledaj kako te sramote! Što će o tebi misliti ljudi? Zašto se ne opravdaš?” Otišao je pred Svetohtranište. Raširi ruke pa iz spusti na prsa u znak da je njegovo srce spremno na sve. Odmah je čuo u srcu mio glas iz Svetohraništa: “Sinko, sve ovo neće ti zakrčiti put u Nebo, nego će ti ga učini lakšim.”  Tada fra Karlo nastavi molitvu: “Isuse, daj mi  Svoju Ljubav! Presveta Marijo, isprosi mi od  svoga Sina svetu Božju Ljubav.!" Oduzeli su mu službu sakristana. Povjerili su mu da drži oglav, povodac magarcu te prati brata Simplicijana skupljajući drva za samostan.

Fra Simlicijan sa fra Karlom su vodili svoga magarca 1. listopada 1648. ulicama Rima.  Prolazili su kraj crkve Svetog Josipa. Bilo je čas kada je svećenik išao da prikaže Svetu Misu. Dok je fra Simplicijan obilazio kuće sakupljajući drva, fra Karlo je vezao povodac magarca za željezni kolut učvršćen u zidu.  Ponizni franjevac Karlo klekne kraj širom otvorenih vrata crkve da prati Svetu Žrtvu. Za vrijeme Pretvorbe u času podizanja fra Karlo se zagleda u svetu Hostiju u svećenikovim rukama. Svjetla zraka kao strijela od svete Hostije  pogodi brata Karla ravno u srce. Strašan krik franjevca kraj crkvenih vratiju.  Kao mrtvo ležalo je tijelo fra Karla sa rukama na prsima. Samo je duboko disao. Nije to bila nesvjest, nego nebeski zanos, kao onaj Svetog Franje na Alverni kod je dobio svete Isusove Rane.  Kad je zanos prošao, Svetac zahvali prisutnima na pažnji i zamoli za oproštenje što ih je uznemirio.  I nastavi hodati sa živom ranom što mu je zadala nebeska Ljubav. Rana srca je bila živa rana, iz nje je tekla krv. Stavljao je krpe da se upije krv.

Sakrivao je ranu. Nije htio da se to sazna.  Ipak je  pokazao najpouzdanijim prijateljima.  Zamoli Isusa da mu rana zaraste.  Tri godine kasnije rana je zarasla i ostala samo mala brezgotina.  No osjećao je bol do smrti.  Primio je izvanredne Božje darove: ulivenu kontemplaciju, razumijevanje Svetog Pisma,  doživljaj Božje Prisutnosti, vidljivu nazočnost svog Anđela Čuvara, razlučivanje duhova, čitanje srdaca. Ponekad je u molitvi lebdio u zraku. Ukazivala mu se Majka Božja s Malim Isusom. Dobio je Malog Isususa u naručaj.  Ukazivao mu se i njegov zaštitnik Sveti Salvator. Radi teške bolesti i kušnji zaželio je da umre. To je sve iznio Isusu pred Svetohraništem. Iz Svetohraništa je čuo glas: “Zar bi ti htio biti bez križa?” 

Smiri se i preda se u Božju volju. Kasnije je iz ljubavi prema Bogu gledao na smrt drugačije. Rekao je: “Smrt je poljubac duše sa svojim najdražim Bogom." Dobio je nalog da piše premda je bio neškolovan. Kod pisanja mu je bila glavna pomoćnica Presveta Djevica.  Pri kraju 1661. je započeo a na Velliku Gospu 1665.  završio je svoj životopis po nalogu Isusovu. Tu su odredbu poglavari potvrdili. Napisao je u sedam knjiga 112 poglavlja. Četiri godine pred smrt – 4. studenog 1666. nalazio se fra Karlo u Trevi (Umbriji)  kod sestara Svetog Križa. Sestre su pjesmom u Svetoj Misi  počestile imendan cijenjenog gosta.  Za vrijeme Podizanja pobožni brat se molio: “Gospodine, ako je u skladu sa svetom Tvojom voljom, daj mi da postanem Svetac kao Sveti Karlo Boromejski moj zaštitnik.” Isus mu je odgovorio: “Neka ti je sve udjeljeno, ali sa mnogo patnja.”

Na Staru godinu 1669. teško se prehladi i oboli. Nije bilo lijeka. Zatraži Sakramente. Kad su mu donijeli Svetu Popudbinu, zamoli da ga spuste na zemlju i klečeći na koljenima ne pridržavajući se ni o koga primi pobožno Isusa. Zatim se spusti na siromašni ležaj i primi posljednje Pomazanje.  Tada se zažario u licu i u zanosu rekao: “Hvala Ti moj Gospodine. Eno duša Klementa IX iziđe iz Čistilišta i ulazi u Nebo.”  Tako se ispunilo proroštvo koje je on izrekao pred Papom: “Sveti Oče, vidjet ćemo se opet na dan Svetih Triju  kraljeva pred Isusom.”  Bilo je to 6.1.1670.  Nakon smrti izvršena je liječnička obdukcija – kontrola srca. Ustanovljena je rana  i ispod ožiljka se pojavio čavao veličine kažiprsta  i narastao pred svjedocima u postao sličan križu.  Srce sa ranom je izvađeno i čuva se u posebnom relikvijaru. U popis Svetaca uvrstio ga je papa Ivan XXIII. 12. travnja 1959.