Blaženi Bonaventura iz Potenze

sećenik, franjvac konventualac

(1651.- 1711-)

spomendan 26. listopada

Wilhelm Schamoni u jednoj od svojih hagiografskih knjiga okupio je 94 portreta Božjih ugodnika. Među njima se nalazi i slika blaženoga Bonaventure, koji se rodio 4. siječnja 1651. u Potenzi, u južnoj Italiji. Sliku je naslikao neki majstor odmah nakon njegove smrti, koja se zbila  26. listopada god. 1711. u Ravellu kod Amalfija. Ta je slika vjeran odraz blaženikove ličnosti, po njoj znamo kako je izgledao.
Carlo Antonio po krštenju proveo je prvih 15 godina života u nevinosti, u vjerskom žaru, čuvajući čistoću srca, koja se tako jasno odražavala i u sjaju njegovih očiju i u crtama njegova lica. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga god. 1666. odjenuo je redovničko odijelo franjevca konventualca u Nocera dei Pagani, uzevši ime Bonaventura i postavši vrijedan duhovni sin asiškoga Siromaška.

Schamoni o njemu piše: »Kako god je u ljudskoj znanosti Bonaventura mogao tako malo učiniti, tako je bio savršen u znanosti svetaca i njegova posvemašnja povezanost s Bogom dovodila ga je i u teškim pitanjima do pravog i sigurnog suda, tako da su i profesori teologije rado s njim razgovarali. Zbog toga mu bi dopušteno da bude zaređen za svećenika te postane pravi čovjek puka, apostol područja oko Amalfija. Za očuvanje čistoće on je uvijek preporučivao tri Zdravomarije u čast prečiste Djevice. Posjedovao je vatreni temperament južnjaka. No on ga je ukrotio. Kad bi se raspalio, pa je izgledalo da će mu popucati srce i žile, imao je snage samome sebi reći: Rasprsni se i umri, ali ne daj nikakva odgovora. Bonaventura je štovao Majku Božju naročito kao Bezgrješnu i često je izricao želju da bi morao doći ipak jedan drugi Duns Skot, koji bi isto tako njemu najdražu istinu snažno dalje razradio. Kad je u susjednom mjestu izbila pošast, odmah je pohitio da dvori bolesnike.«

Blaženi Bonaventura imao je odbojnost prema visokim službama i položajima. Unatoč tome, bio je u listopadu 1703. imenovan učiteljem novaka u Nocera dei Pagani. Tu je odgovornu službu obavljao četiri godine te savjesno odgajao redovnički podmladak. Kasnije bi premješten u samostan Ravello, gdje je preuzeo duhovno vodstvo samostana Sv. Klare i Sv. Katalda. Tamo je i umro s Marijinim imenom na usnama. Prije nego su mu sahranili tijelo u crkvi Sv. Franje, u svečanoj su ga procesiji pronijeli mjesnim ulicama. Pobožni ga je narod slavio kao pravoga sveca.

Papa Pio VI. naredio je 29. lipnja 1775. objavljivanje dekreta o Bonaventurinoj beatifikaciji, a sam je osobno 26. studenoga u bazilici Sv. Petra predsjedao svečanosti beatifikacije.
Blaženikov subrat po redu Giovanni Odoardi, docent za crkvenu povijest na Papinskom teološkom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu, piše o njemu: »Pravi sin sv. Franje, koji je sve do heroizma nasljedovao njegovo siromaštvo i ljubav, čistoću i duh svladavanja. No njegova najdraža krepost bijaše poslušnost tako da bi se mogao nazvati ’svecem poslušnosti’. Imao je i karizmatičke darove ekstaza, čudesa, poniranja u srca, proroštva. Njegova je povijest bogata prizorima koji zanimaju gajitelje mistične teologije.«