Blaženi Benedikt XII.
papa
(† 1342)
spomendan 25. travnja
Jakov Fournier, tako se zvao po rodu Benedikt XII., rodio se u Saverdunu, biskupiji Pamires, u Francuskoj. Otac mu je bio mlinar, a i majka je potjecala iz vrlo skromne obitelji. Gotovo jedina mogućnost školovanja za dečka iz puka bila je tada stupiti u samostan. Tako je to željan nauka učinio i mladi Jakov, te stupio u cistercitsku opatiju Boulbonne. Kako je bio darovit, kasnije je bio poslan na studij teologije u Pariz, gdje je postigao doktorat iz teologije. Svršivši nauke prešao je u Opatiju Font-froide, gdje godine 1311. postade opat naslijedivši svoga ujaka Arnalda Novellija, koga je prvi avignonski papa Klement V. imenovao kardinalom. Šest godina kasnije Jakov postade biskupom svoje rodne biskupije Pamiers, a godine 1326. biskupije Mirepoix. U objema je biskupijama razvio izvanrednu djelatnost, a naročito se borio protiv krivih nauka albigenza i valdenza. Svrativši na se pozornost pape Ivana XXII., ovaj ga je 18. prosinca 1327. imenovao kardinalom. Po smrti istoga Pape 20. prosinca 1334. bude u Avignonu izabran za njegova nasljednika, i tako se uspe na vrh crkvene hijerarhije.
Papa Benedikt XII. bio je čovjek velike inteligencije, temeljite teološke izobrazbe, sveta života, a u upravi čvrst i sustavan. Odmah je nastojao iz papinskoga dvora ukloniti razne zloupotrebe, a prelate odgovorne za pastvu prisilio je na čuvanje rezidencije, tj. da budu u mjestu za koje su zaduženi. Uklanjao je i zloupotrebu da su pojedini prelati uživali i po više nadarbina. Nastojao je i oko obnove redovnika, posebno franjevaca i dominikanaca.
U povijesti teologije od Benedikta XII. potječe i važna konstitucija Benedictus Deus, od 20. siječnja 1336., koja stavlja točku na žestoke rasprave o blaženome gledanju Boga. Papa autoritativno naučava kao dogmu da duše krštene djece i pravednika koje poslije smrti ne moraju u čistilište, odmah uživaju neposredno gledanje Božje biti. Benedikt XII., za razliku od svojih prethodnika, bio je prilično slobodan i od nepotizma jer svoje rođake nije obasipao raznim povlasticama.
Papa je provodio strog privatni život, služeći se čak i svojim redovničkim odijelom. Unatoč tome morao je trpjeti od raznih kleveta, kojima su se na njega nabacivali. Neki mu povjesničari predbacuju izgradnju palače u Avignonu, što je otežavalo povratak papâ u Rim. Taj prigovor je samo djelomično opravdan, jer tada se zbog opće nesigurnosti u Rimu još nije moglo misliti na povratak papâ u Vječni grad. Benedikt XII. je ipak dao popraviti krov bazilike sv. Petra u Rimu, što svjedoči da je i on držao boravak papâ u Avignonu samo privremenim. Ono što bi mu se moglo više prigovoriti bilo bi, da je i on stajao pod priličnim utjecajem francuskoga kralja, što je onemogućavalo širi stav prema drugim vladarima, osobito prema njemačkom. Apstrahirajući od tih sjena, Benediktu XII. se ne može poreći da je bio dobar papa, pravi obnovitelj crkvenoga života.
Benedikt XII. umro je u Avignonu 25. travnja 1342. te je pokopan u tamošnjoj katedrali. Iako nije bio općenito štovan kao svetac, cisterciti ga već od XV. stoljeća štuju kao blaženika. Saussay u svome Galikanskom martirologiju piše o njemu kao o čovjeku "svete uspomene". Nema sumnje da je u povijesti papinstva on i bio vrlo svjetao lik. Bio je pun dobrih nakana i planova, ali nije ostao samo kod toga, već je mnogo i ostvario.