Sveti Alfonz Marija Liguori

biskup

(1696. - 1787.)

spomendan 1. kolovoza

Sveti Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca Svetog Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje. Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi.

Sveti Alfons je ovako tumačio Oltarski Sakrament: “Naš najdraži Spasitelj u Posljednjoj večeri svojeg života, znajući da će iz ljubavi prema čovjeku biti ubijen, nije imao srca da nas ostavi same u ovoj suznoj dolini; nije dopustio da Ga smrt odijeli od nas. On je ostavio Sebe nama kao hranu u Oltarskom Sakramentu. Nije nam mogao pružiti ništa povrh toga da prema nama potvrdi svoju ljubav. Ljubav teži sjedinjenju s predmetom ljubavi. Sada Isus Krist ljubi dušu koja je u stanju milosti s beskrajnom ljubavi. On žarko želi sjediniti se s njom. To je ono što čini Sveta Pričest.”

Za pobožnosti pred Oltarskim Sakramentom Sveti Alfonz bi uzet u zanosu klicao: “Moj Bože, moja Ljubavi, vječna Ljubavi, ja Te ljubim !” Jednog jutra dok je Sveti Alfonz čitao duhovno štivo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, članovi njegove kongregacije nalazili su se u polumračnoj crkvi. Svjetle zrake su od Sveca rasvjetljavale knjigu koju je on držao u rukama. Svečev životopisas P. Tannoia svjedoči da je Sveti Alfonz u listopadu 1784. doživio leviticiju prilikom molitve pred Presvetim i nakon Svete Mise se ponovila levitacija u samostanskom koru. Kao priručnik za klanjanje pre Presvetim napisao je knjigu “Posjeti kod Isusa u Svetom Sakramentu i kod Njegove Majke.” Kad je Sveti Alfonz propovjedao u mjestu Foggia, sa Gospine slike odvojila se jedna svjetla zraka i osvjetlila lice Svetog Alfonza nebeskim sjajem. Ušao je u zanos, lice mu zasjala i podigao se pol metra sa zemlje. Svi u crkvi su bili zadivljeni ovim čudom. Neki grešnici potreseni su se iskreno pokajali i vratili Bogu. Sveti Alfonz je o Majci Božjoj mnogo propovjedao, spjevao joj više pjesama i napisao knjigu “Slava Marijina” koja je mnoge vjernike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Kod otkucaja svakog sata molio je “Zdravo Mariojo.!” Njegova je izreka: “Zdravo Marijo vrijedi više nego cijeli svijet.”

Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost. Veliko područje djelovanja Sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas. U dobi od 66 godina Sveti Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: "Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta." U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge. Tolikim je dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Zaštitnikom od bolova i reumatizma proglašen je zbog vlastitog iskustva. Zabilježeno je da je dugo i teško patio od zgobobolje, koja mu je najprije otežavala, a pod kraj onemogućavala kretanje među pukom i posjećivanje bolesnika. Na sačuvanim slikama zapaža se karakteristična pogurenost, što rječito govori u prilog kroničnoj degenerativnoj bolesti koštano-mišičnog sustava.