Blaženi Karlo I
kralj
(17.8.1887. – 1.4.1922.)
1. travnja
BLAŽENI KARLO I. AUSTRIJSKI rođen je 17. kolovoza 1887. godine u Dvorcu Persenbeug na području Donje Austrije. Njegovi su roditelji bili nadvojvoda Otto i princeza Marija Josipa von Sachsen, kći posljednjega saskoga kralja. Karlo je bio pranećak cara Franje Josipa I. Primio je izričito katolički odgoj, a od samoga djetinjstva skupina osoba pratila ga je svojim molitvama zbog proročanstva jedne stigmatizirane redovnice, da će jako trpjeti i podnijeti snažne napade. Slijedom toga, nakon Karlovoga preminuća ustanovljena je «Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima», a 1963. godine ona postaje crkveno priznata molitvena zajednica.
U Karlu se vrlo rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo. Sve je važne odluke tražio u molitvi.
Dana 21. listopada 1911. godine oženio se princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma. Tijekom deset godina bračnoga života, sretan i uzoran par primio je dar osmero djece. Još je na posmrtnoj postelji Karlo Ziti govorio: «Beskrajno te volim! ».
Slijedom ubojstva prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u atentatu 28. lipnja 1914. godine, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-ugarskoga carstva.
Dok je bjesnio Prvi svjetski rat, nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916. godine, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za apostolskoga kralja Mađarske.
I ovu je zadaću Karlo shvatio kao put u nasljedovanju Krista – u ljubavi prema njemu povjerenim narodima, skrbi za njihovo dobro i u darivanju vlastitoga života za njih.
Najsvetiju dužnost jednoga kralja—zalaganje za mir —Karlo je stavio u središte svojih briga tijekom strašnoga rata. Jedino je on, među svim odgovornim političarima, dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir.
Što se tiče unutarnje politike, iako u krajnje teškim vremenima, donio je opširno i uzorno društveno zakonodavstvo, nadahnuto kršćanskim socijalnim naukom.
Po svršetku sukoba, njegovo je ponašanje omogućilo prijelaz na novo uređenje bez građanskoga rata. Ipak, bio je prognan iz vlastite domovine.
Prema Papinoj želji, koji je strahovao da bi se u Srednjoj Europi mogla ustanoviti komunistička vlast, Karlo je u Mađarskoj pokušao ponovno uspostaviti svoju vlast. Ali, dva su pokušaja propala, jer je u svakome slučaju želio izbjeći građanski rat.
Bio je prognan na otok Madeiru u Atlanskom oceanu. Budući da je svoju zadaću smatrao Božjim poslanjem, nije se mogao odreći svoje službe.
Postavši siromašan, živio je sa svojom obitelji u vrlo vlažnoj kući. Zbog toga se smrtno razbolio, te prihvatio bolest kao žrtvu za mir i jedinstvo svojih naroda.
Podnio je svoju patnju ne žaleći se, oprostio je svima koji su ga povrijedili, i preminuo 1. travnja 1922. godine, s pogledom upravljenim prema Presvetome Sakramentu. Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: «Svo moje zalaganje je uvijek, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način».
Tijelo mu počiva u marijanskom svetištu Naše gospe od Gore na Madeiri.
Posljednji uvjet za beatifikaciju, čudo na blaženikov zagovor priznato od Kongregacije za kauze svetaca, ispunjen je 1960. godine kad je na blaženikov zagovor iznenada i suprotno svim liječničkim predviđanjima ozdravila poljska redovnica Marija Zita Gradowska, koja je zbog bolesnih vena godinama bila prikovana uz krevet. Proces za Karlovu beatifikaciju trajao je 55 godina.
Papa Ivan Pavao II. proglasio je u nedjelju 3. Listopada 2004., u tijeku slavlja na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, petero novih blaženika, među kojima je i posljednji austrijski car Karlo I. "Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”, rekao je Papa, obraćajući se nazočnima, među kojima su se isticali predstavnici brojnih kraljevskih i plemićkih obitelji.