Sveti Leopold Bogdan Mandić

kapucin, svećenik i ispovjednik

(12.5.1866. – 30.7.1942)

spomendan 12. svibnja

Sveti Leopold Bogdan rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.

Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: "Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam." Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.

Kao dijete bio je sitan, slab i bolestan. Kad su mu bile dvije godine, majka je s njim pala preko stepenica. Otkotrljao se i ništa mu nije bilo. Rastao je vrlo sporo, tako je svega metar i 35 cm bio visok. Iako je bio sičušan, u njegovu tijelu je gorjela vatra poljičke krvi. Čud mu je bila žestoka. Već kao dječak, Leopold je bio natprosjećno pobožan.  Volio je dugo moliti.

Bio je jako dobra srca. Kad je odlazio u školu, molio je od mame veliki komad kruha, da ga može podijeliti s jednim siromašnim kolegom koji ga nije imao.       

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar." Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti ,jer je Bogdan bio veoma dobar sin.               

U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog, pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije, te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.                      

O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok." Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!"

Svećenički red primio je 20. rujna 1890.  Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci  prebačen je u Padovu. Svoj ekumenski apostolat počeo je ostvarivati u ispovjedoanici: “Od sada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Tijekom punih 40 godina Sveti Leopaold je od ranog jutra pa dok je popodne bila potreba neumorno ispovjedao. Sam se ispovjedao svake večeri, da bi bio čist za sutrašnju Svetu Misu. Večero je skromno, kako bi imao lagani san, te ujutro bio bistra uma za veliko djelo služenja Svete Mise. Ustajao je mngo ranije od drugih i cijeli sat se pripravljao za Svetu Misu koju će služiti. O zahvali nakon Svete Mise je napisao ovo: “Nema dragocjenijeg trenutka od zahvaljivanja nakon Svete Mise. Neizmjerno bogat Isus ne može dati nešto više od onoga što svako jutro daje svakom svećeniku na Misi. Pravednost zahtjeva da se primljeno dobročinstvo uzvrati.  Toliki su, zbog pomanjkanja ljubavi i vjere, izgubili naviku da zahvaljuju. Isus za svoga života na ovom svijetu ozdravljao je bolesnike na sam dodir svojih haljina. Što bi istom učinio nama, samo ako imamo vjere,  kad pod sakramentalnim Prilikama živi u našem srcu? Mi smo službeni djelitelji njegovih božanskih darova. Iskoristimo dakle svoju moć za grešnike, rodbinu, za siromašne pokojnike. Dok se sakramentalne Prilike ne raspadnu, On je u nama!”         Za vrijeme Svete Mise od Svet do Podizanja obustavio bi ispovijed, digao se na noge i sabrao. Savjetovao je svećenicima da budu prisutni i na Svetoj Misi drugih svećenika. Jednom vjerniku je napisao: “Mi moramo uvijek umom i srcem prisustvovati Božanskoj Žrtvi, koja se za nas prinosi u svako doba dana i noći.  Žrtvuje se Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta! Kad bi na svijetu i za jedan časak prestalo to božansko žrtvovanje, svijet bi zbog svojih zločina odmah propao... Božanska ljubav Gospodina Isusa u svetoj misnoj Žrtvi neizmjerno nadvisuje sve  ljudske zločine i zadovoljava božanskom Veličanstvu, koje toliki grijesi vrijeđaju.”

Sveti Leopold čim je bio slobodan , odmah bi pošao pred Svetohranište i udubio se u duboko klanjanje. Gotovo uvijek bi klečao, nije se oslanjao na klupu, unatoč trajnim bolovima u zglobovima nogu. Kad  bi mu rekli da sjedne reće: “pred Gospodinom Bogom svaki drugi položaj je manje pobožan.”
Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao.  Nakon proslave zlatnoga svećeničkog jubileja 1940. njegovo se zdravlje počelo pogoršavati, gubio je na težini, sve je teže gutao hranu, bolovi su postajala sve jači. Tumor na jednjaku je  napredovao te jei duće dvije godine otac Leropold proživio pretežno u postelji. Nesnosne bolove i tjelesnu slabost nadvaldavao je snagom vjere, te je povremeno usrajao i molio u bolesničkoj kapelici, pa i služio Svetu Misu.             

Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe 14. svibnja 1944.  njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji. Papa Pvao VI. je oca Leopolda Mandića proglasio blaženim 1976. a papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. proglasio svetim.