Sveti  Ivan don Bosco

svećenik, odgojitelj mladeži

(1815. – 1880.)

spomendan 31.siječnja

Sv. Ivan Bosco je potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.

Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."
U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.

Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: "Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!" Polubrat ga je znao i zlostavljati.

Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.

Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.

Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.

Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."

Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.

Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.

Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.

Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.

Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.

Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.

Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio  papa Pio XI. godine 1934.