Sveti Toma Akvinski

svećenik, dominikanac  i crkveni naučitelj

(1225. - 1274.)

spomendan 28. siječnja

Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. udvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Svetom Albertu Velikom.

Već s 23 godine života Sveti Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo Tebe, Gospodine!"

Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem.  Crkva je Svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.

Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za Svetu Rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.

On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski Misterij Otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene."
Govoreći o Crkvi Sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju Zaručnicu."

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik Svetac.

Među teolozima koji su raspravljali o Euharistiji, prvo mjesto pripada Svetom Tomi Akvinskom. On je promislio o “Otajstvu” upotrijebivši sav napor razuma i svu poniznost i štovanje svoje vjere. Govoreći o Sakramentima, Euharistiju je stavio na treće mjesto, poslije Krštenja i Potvrde: Ako je Krštenje – “rađanje”, a Potvrda “učvršćenje”, Euharistija je “hrana” duha. Euharistijsko učenje Svetog Tome je vrlo opširno i prodorno. On sabire i zaokružuje tradicionalno učenje Crkve, raspoređuje ga i objašnjavajući ga govorom i pogledima svojega vremena. Tako Sv. Toma uči da je Euharistija izvor i cilj svih Sakramenata. Ona je “savršeni i potpuni Sakramenat Gospodinove Muke i utoliko sadrži samoga Krista u njegovoj Muci,” a čovjek je preko tog Sakramenta sudionik te Muke. Euharistija po Sv. Tomi sada daje spasenje, a predznačuje zajedništvo s Bogom u slavi. Sveti Toma razlikuje u Euharistiji izvanjski vid a to su obred i znakovi, zatim Kristovu Prisutnost i, napokon, u njoj gleda “jedinstvo u Mističnom Tijelu koje je Crkva, to jest zajednica Svetih. Sveti Toma je bio veliki štovatelj presvete Euharistije. Sastavio je najljepše i najdublje himne za svetkovinu Tijelova za Misu i Časososlov. Ti se himni redovito pjevaju kod svih euharistijskih pobožnsti: “Hvali Sion Spasitelja,” “Klanjam Ti se smjerno tajni Bože naš” i “Usta moja uzdižite preslavnomu Tijelu glas!” Autor je svih liturgijskih tekstova Tjelova po zaduženju Pape Urbana IV. koji je 24.svibnja 1264.godine proglasio blagdan Tjelova. Životopisci govore o silnom poštovanju i ljubavi Svetog Tome prema Gospodinu u Euharisitiji: “Bio je iznad svega pobožan prema presvetom Oltarskom Saakramentu”, pise Gulielmo di Tocco. “Kao što mu je bilo dano da o Euharisitji piše s velikim dubinama, tako je primio milost da je slavi s velikom pobožnoću. Često je za vrijeme Svete Mise bio obuzet tolikom ljubavlju i pobožnošću da je znao biti sav obliven suzama. Sveta su ga otajstva tako velikog Sakramenta obuzimala i nadahnjivala svojim darovima. Euharistijska teologija je u njemu postala život i plamtjela u molitvi.” Učinak Svete Pričesti je ovako objasnio Sv. Toma: “Euharistijski Kruh mjesto da se izmjeni u onoga, koji ga blaguje, on pretvara svoga blagovoatelja u se. Dosljedno tome glavni učinak ovoga Sakramenta jest takva pretvorba čovjeka u Krista, da on može s pravom reći: ‘Živim ja, ali ne živim ja, nego živi u meni Krist!’”Kad je jednom klečao pred Raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: “Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?” Sveti Toma je odgovorio: “Samo Tebe, Gospodine!” Tri mjeseca prije smrti, 6. prosinca 1273. služio je Svetu Misu u kapeli Sveteog Nikole u Napulju. Pao je u zanos i doživio viziju Neba. Dobio je duboku spoznaju Presvetog Trojstva. Jednom od svoje redovničke braće se povjerio: “Došao je kraj mojim mukama. Sve ono što sam napisao izgleda da je samo vrlo mnogo slame nakon stvari koje su mi otkrivene.”Sveti Topma Akvinski je umro u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu za Lyon, na opći sabor Crkve. Klonuo je i zaustavio se u samostanu Fossa Nuova kraj Rima. Prije nego li će primiti Svetu Pričest po posljednji put, na samrtnoj postelji plačući izrekao ove lijepe riječi: “Primam Te, Cijeno otkupljenja moje duše, Popudbino moga života, iz ljubavi prema kome sam studirao, bdio, iscrpio se!” Biograf dodaje da je Sveti Toma primivši pobožno sakramenat – izvor života, nakon posljednje pomasti “usnuo u Gospodinu.” Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulus. U popis Svetaca uvrstio ga je Papa Ivan XXII. godine 1323. a Papa Pio V. 1567. proglašen je crkvenim naučiteljem. Papa Lav XIII postavio je Svetog Tomu za zaštititnika svim katoličkim školama, akademijama u sveučilištima. Sveti Toma je u sebi združio najveću učenost i najdublju svetost – bio je najučeniji Svetac i najsvetiji učenjak.  Kako je za života patio zbog gastiritisa, što je strpljivo podnosio, postoa je zaštitinikom od želućanih i jetrenih bolesti.