Sveti Stjepan - ugarski kralj

ugarski kralj

( 975.- 1038.)
spomendan 16. kolovoza

Zagrebačka katedrala koja je, uz Gospinu uznesenju, bila posvećena i sv. Stjepanu, o čemu svjedoči veliki gotski prozor u apsidi. To je crkva svakom Hrvatu katoliku draga jer je s njom povezan velik dio naše povijesti i jer pod svojim svodovima krije grobove nekih naših povijesnih i duhovnih velikana. Svoju ljubav prema toj crkvi stavio je u stihove u svojoj divnoj pjesmi »Pri svetome Kralju« i naš veliki pjesnik i zaljubljenik u grad Zagreb Antun Gustav Matoš.

Poznata je napose bazilika Svetom Stjepanu kralju podignuta u Budimpešti. Dovršena je g. 1905., projektirali su je József Hild i Miklós Ybl. Velika je to crkva jer zaprema 5.000 m2, a kupola joj je visoka 96 metara, dakle, samo nešto niža od tornjeva zagrebačke katedrale. Bogato su je uresili ponajbolji umjetnici onoga vremena. Sve je na njoj, kako vanjština tako nutrina, kako kipovi i slike tako namještaj na zamjernoj umjetničkoj visini pa crkva daje izvanredno svečan izgled. Posjetitelj Budimpešte neće je lako mimoići. Najradije će se u njoj zaustaviti pred oltarom na kojem je prikazan Sv. Stjepan kako prikazuje Blaženoj Gospi svoju kraljevinu Ugarsku.

Stjepan se rodio u Ostrogonu vjerojatno g. 975. kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Kršten je već kao dijete, iako tada velik dio madžarskog naroda još nije bio primio kršćanstvo. Vjerojatno ga je krstio sam biskup iz Passaua Piligrim ili koji njegov svećenik davši mu ime Stjepan, jer je u Passauu katedrala bila posvećena prvomučeniku Stjepanu.

Stjepanov je otac Gejza među ugarskim plemenskim poglavicama i knezovima uspio zadobiti prvo mjesto. On se iz političkih motiva otvorio prema kršćanskom Zapadu, ne bez utjecaja svoje žene Sarlote, rodom iz Sedmogradske, koja je bila kršćanka. Još više će se Stjepan otvoriti prema Zapadu, a osobito Rimu. To će dovesti do toga da će mu poslati kraljevsku krunu sam papa Silvestar II. Tom je krunom, koja će postati narodna svetinja, Stjepan na sam Božić g. 1000. bio okrunjen za kralja. Krunidba je Stjepanu nemalo pomogla da se učvrsti politički, a i da u svome narodu izvrši svoju povijesnu misiju, da postane ne samo njegov kralj, već u jednu ruku i apostol, jer je Madžarsku definitivno priveo kršćanstvu organiziravši njezinu Crkvu i podijelivši je na nadbiskupije i biskupije, kako ona postoji još i danas.

Stjepan je još g. 995. oženio bavarsku princezu Gizelu, sestru njemačkoga cara Henrika II., također Sveca. Tako je došao u rodbinsku vezu s tadašnjim najodličnijim kršćanskim vladarom. Ta mu je veza pomogla u nutarnjim borbama što ih je vodio protiv onih koji su se protivili pokrštavanju zemlje. Tima je na čelu stajao poganin Koppány. Stjepan se morao boriti i protiv Ajtonyja i Gyule, koji su se protivili centralizaciji vlasti u jednoj ruci.

Podijelivši ugarsku Crkvu na 2 nadbiskupije i 8 biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve, kralj Stjepan je udario solidne temelje za stvaranje kršćanske kulture u svome narodu. U njegovu su mu radu bili najbliži suradnici njemački, francuski i talijanski benediktinci. Iz njihovih je redova proizašao i najveći broj vrijednih i revnih biskupa. Tako su benediktinci i u Madžarskoj bili pioniri kršćanske kulture. Uz njih valja u južnoj Ugarskoj spomenuti i redovnike i redovnice istočnoga obreda svetog Bazilija.

Kralju Stjepanu je bilo veoma stalo do ozbiljnoga kršćanskoga života njegovih podanika. Zato je i državnim zakonima odredio svetkovanje nedjelje, a za svakih je 10 sela ili zaselaka dao sagraditi po jednu crkvu. U blizini svoje kraljevske palače u Ostrogonu započeo je gradnju veličanstvene katedrale. Ta je crkva, kao i cijeli grad, bila razrušena od Mongola. Tada je kraljevska rezidencija prenesena u Budim, no Ostrogon je ostao sjedište ugarskoga primasa sve do danas. Ostrogon je bio pod turskom vlašću 140 godina. Današnja je bazilika u Ostrogonu sagrađena u prošlom stoljeću između 1822. i 1869. godine. Ona je danas najveća crkva u Ugarskoj. Dugačka je 118 metara, širina zapadnog pročelja iznosi 40 m, vrh se kupole diže 100 m iznad poda donje crkve, a promjer joj je 53,5 m, unutarnja visina 71,5 m. U donjoj se crkvi nalaze grobovi ostrogonskih nadbiskupa. Svaki se posjetitelj toga značajnoga, za Madžare svetoga mjesta, odmah sjeti njihovoga velikoga kralja, koji je udario temelje ugarske državnosti i temelje Katoličke crkve u Ugarskoj. I ondje kamenje govori. Ostrogon je još i danas sveti Sion madžarskoga katoličkoga puka.

Jedan od veoma teških udaraca, koji su nemilo pogodili Svetog Stjepana, bila je prerana smrt njegova sina i baštinika Emerika, koji je umro vrlo mlad g. 1031. Tome mladiću izvanrednih vrlina otac je spremao prijestolje. Čak ga je htio uzeti za suvladara još prije svoje smrti. Emerik je malo prije krunidbe za suvladara poginuo u lovu, napadnut od divljega vepra. Tome je ljubaznome sinu sveti kralj na latinskom jeziku dao upraviti pismo. Iz njega odsijeva Stjepanova duša. Evo izvadaka iz toga pisma:

»…U prvom redu zapovijedam, savjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Nek te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijedi. Bez toga, znaj sigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve. Jer u kraljevskom dvoru, nakon vjere, na drugom se mjestu nalazi Crkva, koju je zasijala najprije naša glava, to jest Krist. Kasnije su je presađivali i snažno gradili njegovi udovi, to jest apostoli i sveti oci. Ona je razgranata po svemu svijetu. Iako stalno rađa novim potomstvom, na pojedinim je mjestima kao stara.

U našoj je kraljevini, predragi sine, još mlada i nova. Zato su joj potrebni budniji i bistriji čuvari, da tvoja nemarnost, lijenost i nebriga ne bi razorila i uništila dobro koje nam je, nezasluženo, udijelila božanska blagost.

Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.

Napokon, budi snažan da blagostanje ne bi odveć uzvisilo te ili suprotivština oborila. Budi i ponizan, da te Bog uzvisi, ovdje i ubuduće. Budi doista umjeren pa nikog ne kažnjavaj ili osuđuj preko mjere. Budi blag, da ne bi nikad iznevjerio pravednost. Budi pošten i nikad nikomu ne nanosi bez razloga sramotu. Budi čedan, da bi izbjegao, poput ostana smrti, sav smrad požude.

Sve to što je gore ovlaš dotaknuto sačinjava kraljevsku krunu. Bez toga nitko nije kadar ovdje vladati niti prispjeti u vječno kraljevstvo…«

To je pismo uostalom najznačajnije književno djelo iz tadašnje Ugarske. Nazivaju ga »ogledalom za knezove«. Pitanje nasljedstva na kraljevskom prijestolju zadalo je zadnjih godina života svetome Stjepanu mnogo teških briga. On je umro na sam blagdan Velike Gospe 1038. u Ostrogonu, no ipak je pokopan u bazilici u Székesféhérvaru (Stolni Biograd). I tu je baziliku sam dao sagraditi.

Lik je sv. Stjepana u srcu madžarskoga naroda poprimio legendarne crte jednoga heroja. Narod ga štuje kao svoga apostola, zaštitnika i ideal Ugarske. S njime se u neko gotovo mistično jedinstvo sjediniše madžarska kruna, kraljevina i nacija. Grob mu je stjecište hodočašća, a kruna je Sv. Stjepana još i danas madžarska narodna svetinja. Madžari su g. 1938. međunarodnim, dobro organiziranim, Euharistijskim kongresom najsvečanije proslavili 900. obljetnicu od smrti svoga svetog Kralja.