Sveti Andrija Corsini
biskup
(1302. - 1374.)
spomendan 6. siječnja
Najstariji životopis svetog Andrije Corsinija napisao je 77 godina nakon njegove smrti Pietro Andrea di Castagno, subrat po redu, koji naročito navodi njegova čudesa, ali više u panegiričkom nego povijesnom stilu. Drugi životopis na latinskom jeziku sastavio je još kasnije neki nepoznati autor, a velikim se dijelom oslanja na onaj prvi. Glavni povijesni izvori o svečevu životu i djelatnosti nalaze se u karmelićanskom arhivu u Firenzi te u biskupskoj kuriji u Fiesoleu. Andrija se rodio 30. studenoga 1302. u odličnoj obitelji Corsini u Firenzi. Kako se toga dana slavi sv. Andrija apostol i on je na krštenju dobio ime Andrija.
Nakon prilično lakoumne, pustopašne i rastresene mladosti, pogođen otkrićem neobičnog sna svoje majke, koji je usnila prije nego ga je rodila, stupio je g. 1317. u karmelićanski samostan u Firenzi. Izgleda da je služio prvu misu na brežuljku Selve kod Segna u jednoj kapelici negdje između godine 1324. i 1328. Ondje se kasnije uzdigao glasoviti karmelićanski samostan. Godine 1344. bio je u samostanu Sv. Marije od Karmela u Pisi, koji je u to doba bio u cvatu. U lipnju 1344. vratio se ponovno u Firenzu i to ovaj put kao savjetnik, o čemu govore i kasniji dokumenti. Sudjelovao je na generalnom kapitulu reda u Metzu, na kojem je izabran za provincijala Toskane. Vrativši se u domovinu započeo je djelovati u veoma teškom razdoblju.
Godine 1348. buknula je Europom strašna kuga, pohodila je i Firenzu pa je karmelićanski samostan gotovo lišen svih svojih redovnika. Svetac se dao na oživljavanje svoje provincije tražeći nova zvanja, a u samostanima je naročito nastojao oko stege, ljubavi prema siromaštvu i obdržavanju redovničkih pravila. Godine 1349. katedralni kaptol u Fiesoleu izabrao ga je za svoga biskupa, a izbor je potvrdio papa Klement VI. Prvih mjeseci jubilarne godine 1350. započeo je upravom povjerene mu biskupije. Marno je obilazio župe te osnovao bratovštinu svećenika u čast Presv. Trojstvu.
Raspolažući priličnom svotom novca obnovio je katedralu i neke druge crkve. U to doba, poznato po razmiricama između plemićkih obitelji, mnogo je učinio oko pomirenja. Urban V. poslao ga je kao svoga legata u Bolognu da ondje smiri uznemirene duhove. U prvo vrijeme nije uspio pa je čak dospio i u zatvor. No kasnije izvrši na opće zadovoljstvo povjerenu mu misiju. Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. te pokopan po volji kanonika u katedrali. No nakon kratkog vremena tijelo mu je prevezeno u karmel u Firenzu, gdje se i danas nalazi. Odmah je štovan javnim štovanjem. U album svetih službeno ga je uvrstio tek Urban VIII. 22. travnja 1629., a bulu kanonizacije proglasio je Benedikt XIII. 4. lipnja 1724. Aleksandar VII. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu i to za dan 4. veljače. Po obnovljenom kalendaru više se ne nalazi na popisu svetaca cijele Crkve, već se slavi samo u karmelićanskom redu te u rodnoj Italiji. Središte je njegova štovanja Firenza. Klement XII., koji je pripadao njegovoj obitelji, podigao je u njegovu čast u Lateranskoj bazilici jednu od najljepših kapela u Rimu. Arhitekt je bio Alessandro Galilei, majstor monumentalnog lateranskog pročelja. O svetom Andriji Corsiniju postoji i prilično bogata ikonografija koja potječe iz razdoblja poslije njegove kanonizacije.
Nakon prilično lakoumne, pustopašne i rastresene mladosti, pogođen otkrićem neobičnog sna svoje majke, koji je usnila prije nego ga je rodila, stupio je g. 1317. u karmelićanski samostan u Firenzi. Izgleda da je služio prvu misu na brežuljku Selve kod Segna u jednoj kapelici negdje između godine 1324. i 1328. Ondje se kasnije uzdigao glasoviti karmelićanski samostan. Godine 1344. bio je u samostanu Sv. Marije od Karmela u Pisi, koji je u to doba bio u cvatu. U lipnju 1344. vratio se ponovno u Firenzu i to ovaj put kao savjetnik, o čemu govore i kasniji dokumenti. Sudjelovao je na generalnom kapitulu reda u Metzu, na kojem je izabran za provincijala Toskane. Vrativši se u domovinu započeo je djelovati u veoma teškom razdoblju.
Godine 1348. buknula je Europom strašna kuga, pohodila je i Firenzu pa je karmelićanski samostan gotovo lišen svih svojih redovnika. Svetac se dao na oživljavanje svoje provincije tražeći nova zvanja, a u samostanima je naročito nastojao oko stege, ljubavi prema siromaštvu i obdržavanju redovničkih pravila. Godine 1349. katedralni kaptol u Fiesoleu izabrao ga je za svoga biskupa, a izbor je potvrdio papa Klement VI. Prvih mjeseci jubilarne godine 1350. započeo je upravom povjerene mu biskupije. Marno je obilazio župe te osnovao bratovštinu svećenika u čast Presv. Trojstvu.
Raspolažući priličnom svotom novca obnovio je katedralu i neke druge crkve. U to doba, poznato po razmiricama između plemićkih obitelji, mnogo je učinio oko pomirenja. Urban V. poslao ga je kao svoga legata u Bolognu da ondje smiri uznemirene duhove. U prvo vrijeme nije uspio pa je čak dospio i u zatvor. No kasnije izvrši na opće zadovoljstvo povjerenu mu misiju. Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. te pokopan po volji kanonika u katedrali. No nakon kratkog vremena tijelo mu je prevezeno u karmel u Firenzu, gdje se i danas nalazi. Odmah je štovan javnim štovanjem. U album svetih službeno ga je uvrstio tek Urban VIII. 22. travnja 1629., a bulu kanonizacije proglasio je Benedikt XIII. 4. lipnja 1724. Aleksandar VII. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu i to za dan 4. veljače. Po obnovljenom kalendaru više se ne nalazi na popisu svetaca cijele Crkve, već se slavi samo u karmelićanskom redu te u rodnoj Italiji. Središte je njegova štovanja Firenza. Klement XII., koji je pripadao njegovoj obitelji, podigao je u njegovu čast u Lateranskoj bazilici jednu od najljepših kapela u Rimu. Arhitekt je bio Alessandro Galilei, majstor monumentalnog lateranskog pročelja. O svetom Andriji Corsiniju postoji i prilično bogata ikonografija koja potječe iz razdoblja poslije njegove kanonizacije.