Sveti Alfonz Rodriguez

svećenik, redovnik

(1533. -1617.)
spomendan 31. listopada

Dok se Ignacio de Loyola nalazio još na naukama u Parizu to oko sebe okupljao sposobne studente dijeleći s njima svoje apostolske ideale, 25. srpnja 1533., na blagdan Sv. Jakova, zaštitnika Španjolske, rodio se u španjolskom gradu Segoviji, a krilu jedne duboko kršćanske i brojne obitelji Alfonso Rodriguez, budući najslavniji brat pomoćnik Družbe Isusove. Bio je drugo po redu dijete obitelji koja će imati 7 sinova i 4 kćeri. Iako Alfonzov rodni grad nije velik po broju stanovnika, danas broji 36.000, to je ipak znamenit po svojoj starini i arhitekturi koja još i danas plijeni poglede znatiželjnih turista.

I mali je Alfonz mogao promatrati ostatke rimskog akvedukta - vodovoda, gradske bedeme, a osobito alkazar, utvrđeni maurski dvor što se ponosno uzdiže na strmoj litici. To lijepo zdanje nalazi se još i danas u svim turističkim vodičima. Lijepa gotička katedrala počela se tek graditi u Alfonzovu djetinjstvu. Alfonz se kao desetogodišnjak susreo s prvim svećenikom novoga reda Družbe Isusove, blaženim Petrom Faberom, koji ga je svojom poznatom istančanošću pripremio za prvu pričest to poučio u glavnim vježbama kršćanske pobožnosti.

Susret s tim divnim čovjekom bila je, sigurno, velika milost njegova života. Ima susreta s ljudima koji se nikad ne zaboravljaju. Za Alfonza je bio takav nezaboravan susret s Petrom Faberom. Alfonza je, dakle, već od djetinjstva Bog polako pripremao za Družbu Isusovu, a kojoj ga je želio imati baš kao brata pomoćnika da preko njega pokaže svu ljepotu takvoga zvanja. Život dobroga brata Družbe Isusove ponajviše sliči skrovitom životu Svete obitelji a Nazaretu. Većina braće po samostanima obavlja kućne poslove, one i onakve kakve su s toliko ljubavi u nazaretskoj kući obavljali Isus, Marija i Josip i posvetili ih. Pogledajmo kako je Gospodin spremao Alfonza za takav način života. Kad mu je bilo 14 godina, pošao je na studij u isusovački kolegij u Alcalu.

No tamo ostade tek godinu dana. Morao se vratiti kući te naslijediti oca u dobro uhodanom i uspješnom trgovačkom poslu. Vodio je trgovinu sukna, oženio se, postao otac, ali nakon 7 godina braka umre mu žena, pa onda djeca, a posao krene tako naopako da je praktički izgubio svu imovinu. Bili su to teški udarci, no Alfonza nisu ipak posve slomili. On je još uvijek imao volje za život i da u životu nešto veliko ostvari. Nije mu bilo još posve jasno što bi to trebalo biti. Slobodan od svega pokušao je nastaviti prekinute nauke pa je na Sveučilištu u Valenciji počeo polaziti tečajeve gramatike i retorike. No bilo je to bez ploda i uspjeha jer se sa svojih 38 godina sve manje osjećao sposobnim za studij. U toj dobi redovito više nije tako lako pamtiti toliko toga što solidan studij traži. Bog ga je čekao i trebao drugdje, a ne na sveučilištu. Alfonzu postade jasno da ga Bog kao brata zove u redovnike pa 31. siječnja 1571. stupi u isusovački novicijat u Valenciji.

Već 6 mjeseci nakon ulaska u novicijat poglavari ga poslaše u Palmu de Mallorca za vratara u kolegij de Montesion. U toj će službi ostati sve do smrti, a njoj će se i posvetiti te tako ostvariti ono na što ga je Gospodin zvao. Svoju će duhovnu avanturu po nalogu poglavara opisati sam u svojoj autobiografiji koju je god. 1956. u Barceloni izdao glasoviti pater Segarra pod naslovom San Alonso Rordiguez. No ostavio je svetac iza sebe dosta spisa u kojima ima mnogo njegovih opaski o raznim pitanjima duhovnoga života. Nije sve u tim spisima njegovo originalno jer si je on iz raznih duhovnih pisaca marno ispisivao ona mjesta koja su mu se svidjela, ono što je smatrao da će mu biti od koristi za vlastiti duhovni život, a bilježio je i prosvjetljenja što ih je u molitvi od Gospodina dobivao, svoje odluke, unutrašnje borbe svoga života, a posve samostalno i prodorno raspravlja o nekim asketskim i mističnim pitanjima. Sve je njegove spise, uključivši i pisma, izdao u tri sveska g. 1885. do 1887. u Barceloni, malo prije svečeve kanonizacije, isusovac otac Nonell, poprativši to monumentalno djelo mnoštvom vrijednih i korisnih bilježaka.

Obavljajući vjerno službu vratara, Alfonz je bio prema svima veoma uslužan, prijazan, pun bratske ljubavi i susretljivosti, dok, je prema samome sebi bio veoma strog. Budući da se na kućnim vratima susretao s tolikim ljudima, nastojao je na sve djelovati apostolski pa je tako kroz dugi niz godina svoje službe izvršio i silan apostolat dobroga primjera, lijepe i pobudne riječi. Posjetitelji su rado slušali i poštivali vrijednoga vratara. Njemu je Bog dao i izvanrednih darova kao što su: viđenja, prosvjetljenja, pa i čudesa. Svime se time služio da u susretu s ljudima bude što bolji, ali i da ljude učini boljima. Ljudi su osjećali da je on pravi svetac pa su dolazili k njemu na savjetovanje ili da mu se preporuče u molitve. Alfonzova je pobožnost prema Svetoj Djevici nalazila svoj konkretan izražaj u revnom moljenju krunice, Malog časoslova Bezgrješnog Začeća, a tu je Marijinu povlasticu, koja a ono vrijeme nije još bila proglašena dogmom, svojski branio i naglašavao. Kao vratar proveo je na Mallorci 46 godina, služeći u jednostavnosti srca Gospodinu, redovničkoj zajednici, svima koji su dolazili na vrata kolegija. Umro je 31. listopada 1617., a sprovod mu je bio pravo slavlje. U njemu je sudjelovao španjolski potkralj, plemstvo Mallorce, biskup, mnoštvo građana, siromaha i bolesnika, od kojih neki od njih već tada po njegovu zagovoru zadobiše izvanredne milosti. Leon XIII. proglasio je Alfonza Rodrigueza, skupa s Ivanom Berchmansom, 15. siječnja 1888. svecem.

Cijeloga je života patio od čestih napadaja, grčevitih bolova uvjertovanih bubrežnim kamencima, koje je uspjevao smiriti s Raspelom u rukama i snagom molitve, što je poslužio kao nadahnuće bolesnicima sa sličnim tegobama.