Sveti Petar Chanel

svećenik i mučenik

(1803. - 1841.)
spomendan 28. travnja

Vremenski okvir sv. Petra Chanela možemo kratko ovako označiti: rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj, umro mučeničkom smrću 28. travnja 1841. na otoku Futuni, u Oceaniji. Recimo barem nešto iz njegova lijepog života.Dana 28. rujna 1833. nekolicina mladih francuskih svećenika klečala je do nogu pape Grgura XVI. Izvijestili su ga kako su se od godine 1816. udružili u družbu kojoj je jedna od prvih zadaća promicanje štovanja Majke Božje. Njihov naum pohvalio je i odobrio godine 1822. već papa Pio VII. I sadašnji Papa čuo je mnogo pohvala o njima, potvrdio njihovo pravilo te im izrazio želju da se dadnu na evangelizaciju nebrojenih otoka po Tihom oceanu.

Svećenici su od svega srca podržali i prihvatili Papinu želju obvezavši se da će je ostvarivati. Među prisutnima u audijenciji kod Pape bio je i osnivač družbe svećenik Ivan Colin, koji je svoju novu kongregaciju nazvao Marijina družba, te Petar Chanel, koji će postati prvi misionar, mučenik i svetac nove ustanove.Petra je njegova dobra majka, dok je još bio dijete, posvetila Božjoj Majci. Kad je malo poodrastao, dečko je čuvao ovce svoga oca. Na pašu bi nosio mali Gospin kip, stavljao ga u udubinu stabla te skupa s ostalim pastirićima pred njim molio.

Kao đak privatne škole susjednoga župnika 23. ožujka 1817. primio je prvu svetu pričest. Nastavio je sa školom, a u 18. godini života vlastitom je krvlju zapisao: "Ljubiti Mariju i nastojati da Je i drugi ljube." Zaređen je za svećenika 25. srpnja 1827. te je kratko vrijeme djelovao u pastvi. Još kao student slušao kako se govori o novoj Marijinoj družbi. Sada se i sam htio njoj pridružiti. Svoj naum je ostvario postavši tako marist, kako su nazivali članove nove zajednice. Jedna njegova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe.Na milosnom oltaru Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu visi zlatno srce u kojem se nalaze imena četrnaestorice prvih marista misionara koji su na Božić g. 1836. u Le Havru napustili domovinu te otplovili u misije. Gospi su izručili sve svoje misijsko djelovanje.

Putovanje je trajalo gotovo godinu dana, triput su bili u smrtnoj opasnosti od oluje, a pratila ih je i teška morska bolest. Jedan je od misionara umro već na putovanju te je svečano sahranjen u duboke morske valove.Petar Chanel i brat Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikisa dobiše dopuštenje da smiju naviještati Veselu vijest. Ostali misionari, s prvim apostolskim vikarom Oceanije, iskrcali su se na ostalim otocima. Prva Božja služba novih vjerovjesnika upotrijebljena je za to da se na otoku svečano ustoliči kip Majke Božje, koji su sa sobom ponijeli, i da se Gospi posveti sve tamošnje stanovništvo. Bijeloga svećenika brzo zavolješe tamnosmeđa djeca prirode, koja su obožavala najrazličitija božanstva. On je sa sobom imao i različitih lijekova, kojima je liječio bolesnike, pa je tako njegova popularnost još više porasla. Brzo je naučio jezik urođenika te im počeo naviještati vječne istine, koje su oni slušali s najvećim zanimanjem. Za Božić je prvi put javno služio svetu misu, na veliko udivljenje stanovništva. Misionar je već pokrstio nekoliko djece koja su bila na umoru, a okupio je i četicu pripremnika na krštenje, među kojima su se nalazili sin i kćerka kralja Niulikisa. Sve je išlo mirno, budile su se najveće nade, dok se nije pokrenuo i neprijatelj ljudske naravi.

Godine 1839. na otoku je, naime, buknuo rat između dvaju plemena. Misionari su kroz to žalosno vrijeme nesreće molili, blagoslivljali, liječili ranjene i krstili umiruće. Kralj Niulikis pobijedio je protivnike, ali je vraču uspjelo uvjeriti ga da tu pobjedu duguje starim bogovima te da su strani misionari glavni krivci da je do rata uopće i došlo i da su oni pritjecali u pomoć neprijateljima. Kralj je polako počeo vjerovati klevetniku i u proljeće godine 1841. suglasio se da bijeli misionar mora biti ubijen. Iste godine 28. travnja u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici pod vodstvom vrača. Otac Chanel baš je služio svetu misu. Navalili su na nj, teško ga ranili u ruku, zatim ga toljagama gotovo dotukli. I tada se dadoše na pljačkanje. Na koncu je jedan od nasilnika bodežom u glavu dokrajčio život hrabrome misionaru.Redovnički brat, koji je stalno živio sa svetim mučenikom, ovako opisuje njegov misionarski život: "U svojim je poslovima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, strošen od umora, ali uz to u duhu uvijek postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije dogodilo jednom već gotovo danomice.Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka pa čak ni one koji su ga progonili. Uvijek ih ispričavaše i nikad ih nije odbijao, makar su bili grubi i dosadni.

Bio je ispunjen besprimjernom blagošću prema svima, ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine.Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali 'čovjek najboljeg srca'. On sam je jednog dana rekao subratu: 'Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti.'Krista je i Evanđelje polako naviještao, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat duboko uvjeren u Kristov primjer i Njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice, koju je nadasve štovao.Njegovo propovijedanje kršćanske vjere razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su tog kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali podjarmljenim. Radi toga su ga ubili najokrutnijom smrti nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.Ali on sam reče prije svoga mučeništva: 'Nije važno da li ću umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati.'"Mučenik se u svojoj nadi nije prevario. Njegova je mučenička krv kao u prva kršćanska vremena postala sjemenom kršćanstva. Posvuda na oceanskim otocima počelo je cvasti kršćanstvo. Samo maristi imaju ondje 8 apostolskih vikarijata, a danas Oceanija ima čak i svoga kardinala. Petra Chanela proglasio je svetim papa Pio XII. marijanske godine 1954. Na njega možemo primijeniti Isusove riječi: "Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša Moju riječ i vjeruje onomu koji Me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24). Misionari maristi, po primjeru svoga prvog misionara, mučenika i sveca na otočju Tihoga oceana, neumorno šire i pobožnost prema Majci Božjoj, ostvarujući ono što nam svima poručuje papa Pavao VI.: "Mi želimo da se kršćanski puk sa što većim pouzdanjem i žarom obraća Svetoj Djevici te Joj iskazuje štovanje i čast koja Joj pripada.

Počasni govor za Svetoga Petra, prezbitera i mučenika

Čim je Petar prigrlio redovnički život u Marijinoj družbi, na svoju je molbu poslan u misije u Oceaniju. Pristao je na otok Futuna u Tihom oceanu. Tu još nije bilo navješteno Kristovo Ime. Redovnički brat koji je stalno s njime živio ovim riječima pripovijeda njegov misionarski život:
"U svojim je poslavima plamtio sunčevim žarom, često ga mučila glad, sav se u znoju vraćao kući, istrošen od umora, ali uz to uvijek u duhu postojan, živahan i veseo kao da bi se vraćao iz mjesta užitka. To se nije  dogodilo jednom, već gotovo danomice.
Obično ni u čem nije odbijao stanovnike otoka, pa čak ni one koji su  ga progonili. Uvijek ih jeispričavao i nikad ih nije odbijao, makar da su bili grubi i dosadni. Bio je ispunjen beskrajnom blagošću prema svima ne isključujući nikoga, i na sve moguće načine"
Nije stoga nikakvo čudo da su ga tamošnji stanovnici nazivali "čovjek najboljeg srca." On sam je jednog dana reako subratu: "Potrebno je da u tako teškoj misiji budemo sveti."
Pomalo je naviještao Krista i Evanđelje, ali je imao neznatan uspjeh. Uza sve to, nesavladivom je ustrajnošću nastavljao svoj ljudski i vjerski misionarski pothvat, duboko uvjeren u Kristov primjer i njegovu riječ: Jedan sije, a drugi žanje. Usrdno je molio pomoć Bogorodice koju je nadasve štovao.
Njegovo propovijedanje kršćanske vjer razorilo je štovanje zlih duhova. Na strani su toga kulta bili vođe otoka kako bi svoj narod držali sebi podjarmljen.  Zbog toga su ga ubili najokrutnijom smrću, nadajući se da će Petrovom smrću biti uništeno ono sjemenje kršćanske vjere što ga je on posijao.
Ali on sam reče prije svoga mučeništva: "Nije važno da li ću ja umrijeti, Kristova je vjera tako srasla s ovim otokom da mojom smrću neće nestati."
Krv je mučenika bila od koristi ponajprije samim stanovnicima Futune, jer su malo godina poslije svi prihvatili kršćansku vjeru. Međutim, koristila je i ostalim otocima Oceanije, gdje sada postoje kršćanske Crkve u cvati. One Petra drže i zazivaju kao svoga prvomučenika.