Sveta Margareta Marija Alacoque

Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.

Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: "Hoću da budeš ovdje!" U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.

Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kućne poglavarice; 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca siječnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.

Pod tom prilično prozaičnom patinom krio se ipak jedan velik i neobičan svetački život XVII. stoljeća, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveća glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je počela po nalogu poglavarice pisati, započeše i ona velika viđenja koja će njezino ime učiniti poznatim po cijelome svijetu. Mi ćemo se u ovom prikazu ograničiti na 4 glavna viđenja.

Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene."

Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio "divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao".

Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja Gospodin je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce "okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine."

Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju.

Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao "sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova". I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. "Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni." Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: "Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila." A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.

Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici te dodao: "A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca." Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvećenih osoba, za grijehe nemara i svetogr8a prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u činjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje naročito opravdanje.

Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, već ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovačke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: "Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. "

Počevši od blagdana Svetoga Ivana Evanđeliste, 27. prosinca 1673. Sveta Margareta ima viđenja i prima Poruke Presvetog Srca Isusova. U tom prvom viđenju u samostanskoj kapelici mlada redovnica je vidjela Gospodina Isusa Krista i čula Njegove riječi: “Moje Božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora raširiti. Tebe sam odabrao kao ponor nevjernosti i neznanja da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od Mene.” Viđenja su uslijedila sve do njezine smrti 16.listopada 1690. Svrha ovih viđenja i Poruka je oblikovanje pobožnosti kojom se iskazuje počast Presvetom Srcu Isusovu, simbolu Božanske Ljubavi, te kao bitno ima promicanje žarke ljubavi prema Kristovoj prisutnosti u Euharistiji. Kao što su i glavna viđenja i Poruke Presvetog Srca Isusova bila dok se je Sveta Margareta klanjala pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, tako i glavna primjena pobožnosti prema Srcu Isusovu uključuje Svetu Pričest prvih petaka svakog mjeseca, sveta ura klanjanja u četvrtak uoči prvog petka, te ustanovljenje blagdana Presvetog Srca Isusova (u petak nakon osmine Tijelova). Za ove objave se zauzeo njezin ispovjednik Sveti Klaudije Colombier. Uz to za posebnog zaštitnika i vođu dao joj je sam Spasitelj Svetog Franju Asiškog koji joj se ukazao na svoj blagdan 4.listopada 1686. Isus Krist je tom prilikom objavio Svetoj Margareti, koja je u mladosti bila članica Trećeg reda Svetog Franje, da je Sveti Franjo osobiti ljubitelj Presvetog Srca i da ima izvanrednu moć, da od Njegova Srca isprosi različite milosti. Unatoč bodrenja i potpore Margaretinog ispovjednika Svetog Klaudija Colombiera, viđenja i oblik pobožnosti prema Srcu Isusovu nisu bili službeno potvrđeni za života Svete Margarete, nego tek 75. godina nakon njezine smrti. Po nalogu poglavarice Sveta Margareta je zapisivala viđenja i Poruke vezane uz štovanje Srca Isusova. Teško se razboli Sv. Margareta 9. listopada 1690. Preminula je već 16. listopada. U popis Blaženih je uvrštena 1864. a među Svete 1920. godine.

U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.

Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske.

Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, već 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom učinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeća. Kad su se stišale janzenističke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.