Sveti Franjo Saleški

biskup i crkveni naučitelj

(1567. - 1622.)
spomendan 24. siječnja

Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.

Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.

Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: "Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi."

Prema Sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: "Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način." Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo Sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: "I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom." Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal - zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.

Velik utjecaj duhovne nauke Sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.

U Uvodu Fulotee stoji : “Ako te svjetovnjaci pitaju zašto se tako često pričešćuješ, reći ćeš im da to činiš zato da bi naučila ljubiti Boga i očistiti se od svih svojih nedostataka te našla potporu u patnjama i svim slabostima.” Kad su nekog dječaku htjeli odgoditi prvu svetu Pričest radi nedovoljno godina rekao je: “Velika je pogreška dugo odgađati to dobro u vrijeme kad djeca od deset godina mogu bolje rasuđivati od nas kad smo imali petnaest.” Isto tako je Sveti Franjo tvrdio: “Samo jedna dobra Pričest sposobna je i dostatna da nas učini svetima i savršenima.” Savjetovao je: “ Ćesto se pričesti pobožna dušo, i što češće možeš, da budeš prisiljena u ovom Božanskom Sakramentu mirisati i blagovati ljepotu, dobrotu i samu čistoću, i tako postaneš sva lijepa, dobra i čista....Dvije vrsti ljudi moraju se često pričešćivati: savršeni i nesavršeni. Savršeni zato, da takvi ostanu, a nesavršeni da se usavrše. Jaki da ne oslabe, a slabi da ojačaju. Zdravi da ne obole, a bolesni da ozdrave. I ti, baš zato, jer si tako nesavršen, tako slab i bolestan trebaš da što češće primaš Onoga, koji je savršenstvo, jakost i zdravlje.”