Sveti Ivan  Brittski

isusovac, mučenik

(1647. - 1693.)
spomendan 4.veljače

Dvije riječi polariziraju i sažimaju život isusovačkog misionara Ivana de Britta: misionar i mučenik. On je bio misionar tako velikog formata da su ga Portugalci i Indijci XVII. stoljeća nazivali "novim Ksaverom". Rodio se 1. ožujka 1647. u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Kad su mu bile tek 4 godine, izgubio je oca koji je bio guverner i generalni namjesnik Brazila. U devetoj godini postao je počasni paž na dvoru kralja Ivana IV. Kralj je htio prijestolonasljednika Petra okružiti četom paževa. To je tada bio običaj vremena do koga se mnogo držalo.

Kad je Ivanu bilo 9 godina, razbolio se od sušice tako jako da su liječnici njegov slučaj proglasili beznadnim. Njegova pobožna majka obratila se tada moćnom zagovoru sv. Franje Ksaverskoga te učinila zavjet da će Ivan, ako ozdravi, kroz godinu dana nositi isusovačko odijelo. Mali je nakon nekoliko dana mogao napustiti krevet, a majka je odmah izvršila zavjet. I tako se Ivan pojavio među paževima na kraljevskom dvoru u isusovačkom talaru s krunicom oko pojasa. Nosio ga je godinu dana, jer je tako bilo uvjetovano majčinim zavjetom, a onda ga je svukao. No, u njemu je ostala simpatija prema tom odijelu, a još više prema isusovačkom zvanju. Kad mu je bilo tek 15 godina, dečko je odlučno molio da bude primljen u Družbu Isusovu. Toj molbi oprla se majka, opro se kralj i prijestolonasljednik. Ivan nije popuštao pa je 17. prosinca 1662. stupio u novicijat. Radilo se o pravom redovničkom zvanju, što je pokazala sva Ivanova budućnost.

On se nije nikad demantirao. Iz novicijata poslan je na nauke najprije u Europu, a zatim u Coimbru. Svojom oštroumnošću uvrstio se među najodličnije studente.

Uz napredak u naukama Ivan je napredovao i u želji da pođe stopama sv. Franje Ksavera, da postane misionar u Indiji. U tu svrhu sam je pisao dvaput generalu reda, ocu Olivi, da ga pošalje u misije. Odobrenje je došlo tek kasnije pa je Ivan 2 godine poučavao u kolegiju, završio nešto od teologije i primio svete redove. Bilo je to godine 1673.

Prije polaska u misije Ivan je morao svladati još jednu veliku poteškoću. Bila je to njegova vlastita majka koja se, shrvana bolju zbog smrti u ratu svoga prvorođenca Kristofora, nije mogla pomiriti s mišlju da je Ivan ostavi, ode u daleke krajeve i izloži se opasnostima. Nastojala je preko apostolskog nuncija u Portugalu i preko kralja onemogućiti njegov polazak. Sve je bilo uzalud jer je Ivan imao pravo misijsko zvanje i želio ga ostvariti po svaku cijenu. Nije se pravo oprostio od majke. Učinio je to pismeno s broda, samo da ne bi omela njegov put.

Nakon duga i avanturama ispunjena putovanja Ivan se iskrcao u Indiji, u Goi. Najprije posjeti grob svoga zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga te ponovi zavjet da će raditi u misijama. Kako još nije posve završio teološke nauke, učinio je to u Goi u tamošnjem isusovačkom kolegiju. Poglavari, uočivši njegovu veliku oštroumnost, htjeli su ga zadržati za profesora filozofije, ali je Ivan odlučno odgovorio: "Nisam došao u Indiju da skupljam lovorike znanosti već palmu mučeništva."

Da bi mogao što uspješnije djelovati kao misionar, dao se svim žarom na studij urođeničkih jezika. Učinio je to na misijskom terenu u kraljevstvu Đindža. Prije nego je onamo prispio, morao je prevaliti naporan put kroz gorje Gati. Iscrpljen od napora opet se teško razbolio. Preporučio se zagovoru svoga uzora i zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga, bio uslišan i ozdravio. Malo prije njegova dolaska u gradić Colei, ondje se pojavila zarazna bolest koja se brzo proširila po čitavom kraljevstvu. Ivan sada nije imao mira ni danju ni noću jer se sav dao na posjećivanje i dvorenje bolesnika. Nije se ustručavao ni pred kakvim poslom, vršio je i one usluge koje osjetljivijima znaju biti ne samo teške već i odvratne. Jednako se brinuo za kršćane i nekršćane jer ljubav poznaje samo potrebe brata čovjeka i ne pravi nikakve razlike. Svojim riječima, a još više požrtvovnošću, taknuo je mnogo srce i osvojio ga za Krista.

Želeći postati svima sve, služio se metodom prilagođivanja kao Robert de Nobili i Baltazar da Costa. Postao je "pandaramsuami", indijski pokornik, koji se slobodno mogao približiti svima kastama. Od godine 1674. do 1679. radio je neumorno u Colei, u Tattuvancheri, a 1685-1686. bio je i poglavarom tamošnje misije.

Provodio je veoma naporan život. Putovao je pješke, hranio se više nego oskudno, spavao je malo i to na golom tlu i pod otvorenim nebom. Bio je izložen mnogim opasnostima od nevremena, od zmija, od divljih životinja, a i od idolopoklonskih svećenika, koji se vrebali na ovoga velikog osvajača duša. Bog je svoga slugu pratio i čudesnim znakovima.

Saznavši da u kraljevstvo Marava, na istoku od Madure, kroz 18 godina nije prodro nijedan misionar, odlučio je poći onamo. Pred sobom je poslao najprije nekoliko vrijednih i hrabrih katehista. Ivan je 5. svibnja 1686. prešao granicu kraljevstva, počeo raditi i do 17. srpnja iste godine obavio 2.000 krštenja. Provodio je noći poučavajući, krsteći i ispovijedajući. Pravi "novi Ksaver". Prvi ministar kraljevstva zapovjedio je da se zatvori revni misionar i njegovi najbliži suradnici. Povod je bila nerazboritost misionara jednog drugog reda. Ivan je kroz mjesec dana pretrpio u zatvoru pravo mučeništvo, samo što ga još nije zapečatio krvlju. Bio je bičevan korbačima, ćuškan, okovan u lance, zatim skinut do gola i bačen na oštro kamenje na kojem su po njemu skakali i gazili ga.

Godine 1686. Ivan je, ipak, bio oslobođen i protjeran iz kraljevstva Marava. Kad se vratio u glavnu misiju, provincijal mu je priopćio da je imenovan prokuratom misije. U svojstvu novog prokuratora morao je odmah otputovati u Portugal i u Rim ocu generalu. Nije mu baš bilo drago jer se bojao da ga ne bi zadržali u Europi, a on je tako živo želio ovdje u Indiji još raditi, trpjeti i umrijeti kao mučenik. Poslušao je, ipak, i pošao na put. Nakon izvanredno sretnog putovanja 8. rujna 1687. iskrcao se u Lisabonu. Poslije posjeta redovničkoj subraći pošao je na dvor kralja Pedra II., kome je kao dječak bio paž. Susreo se i s majkom, koja je još bila živa. Zamolio je dispenzu od puta u Rim i dobio je. Kralj je svoga nekadašnjeg paža htio učiniti odgojiteljem svoga sina prijestolonasljednika. To bi značilo zamijeniti tvrdi život misionara s ugodnim životom na kraljevskom dvoru. Ivan takvo nešto nije mogao ni zamisliti i stoga je otklonio tu ponudu.

Godine 1690. u travnju otputovao je posljednji put u Indiju te stigao u Gou 2. studenoga. Opet je pošao u kraljevstvo Marava. Znao je iz iskustva kakvim se sve opasnostima izlaže. Ali nije mogao odoljeti nekoj nutarnjoj sili koja ga je onamo vukla. Radio je grozničavom brzinom jer je predosjećao da se neće moći dugo skrivati, da će mu jednog dana ipak ući u trag. Jedan svjedok u procesu za njegovu beatifikaciju svjedoči "da je svaki dan pokrstio po nekoliko stotina katekumena, koji put čak i tisuću". Po svemu izgleda da je "novi Ksaver" obratio nekoliko desetaka tisuća pogana. I njegove su ruke bile ponekad umorne od dijeljenja sakramenta preporoda vodom i Duhom Svetim.

Na Bogojavljenje 1693. godine Ivan je podijelio krštenje čak i jednom princu, po imenu Teriadevenu, koji je bio na smrt bolestan. Ivan je nad njim izgovorio Vjerovanje te pročitao početak Evanđelja po Ivanu i čudesno ga ozdravio. Po naredbi misionara princ se morao ostaviti mnogoženstva te zadržati samo jednu od pet žena, a ostale četiri otpustiti. Jedna je od njih bila kraljeva nećakinja pa je bilo jasno da će je njezini roditelji osvetiti. Kralj, dočuvši za to, dao je naredbu da se spale sve kršćanske crkve, opljačkaju kuće vjernika, a misionar Ivan de Britto da se ponovno uhiti. Ivan je svojim vjernicima rekao: "Pustite me da idem sam, a vi se skrijte na sigurna mjesta i molite za me!" Htio je pošto-poto spriječiti paljenje kršćanskih kuća pa je s još tri katehista pošao ususret svojim glavnim progoniteljima. U očekivanju kralja sa zatvorenicima se lijepo postupalo. Misionar je svojim držanjem i primjerom ulijevao hrabrost i pouzdanje. Kralj je stigao 20. siječnja, a već 28. izrekao je ovu smrtnu presudu:

"Ovoga stranca koji se usudio prekršiti moje naredbe i propovijedati svoj nauk u mome kraljevstvu osuđujem na izgon." U stvari kralj je htio misionara odstraniti da ga lakše i mirnije pogubi. Zapovjedio je stoga da ga odvedu u grad Oriur. Svome bratu, upravitelju one pokrajine, dao je nalog da misionara odmah pogubi.

Put od prijestolnice do Oriura bio je dug i naporan. Misionar ga je uz mnoga zlostavljanja hrabro prevalio, uzdižući srce neprestano Gospodinu i spremajući se za mučeništvo. Njegovo bijedno stanje, njegove krvave noge pobudile su samilost čak i kod nekih pogana pa mu je neki brahmanac, koji ga je susreo, ponudio svoga konja samo da bi lakše došao do cilja. O svemu tome jedan je kršćanin na procesu izjavio ovo: "Ono što je i nama davalo sve više snage i poleta bila je neka čudesna i nebeska radost koja je odsijevala na mučenikovom licu." On je od mladih nogu želio biti ne samo misionar već i mučenik. Sada je bio na cilju svojih želja. Zato je u svojim patnjama obilovao radošću u Gospodinu. Papa Pio XII. proglasio ga je svetim  23.lipnja 1947.