Sveti Petar Kanizije

drugi apostol Njemačke

(1521. - 1597.)
spomendan 21. prosinca

Rodio se 8. svibnja 1521. u Nymwegenu, dakle iste godine kad je Martin Luther svečano izopćen iz Katoličke crkve, a Ignaciju Lojolskom topovsko tane prigodom obrane Pamplone razmrskalo koljeno i time dalo novi smjer njegovu životu. Ta tri čovjeka odigrat će izvanrednu ulogu u XVI. stoljeću, dakako svaki na svoj način: Ignacije Lojolski i njegov duhovni sin Petar Kanizije borit će svim silama za vjernost Rimu i papi, dok će Martin Luther ići baš u protivnom smjeru. Ignacije i Petar Kanizije vidjeli su u Crkvi, i to u Rimskoj crkvi, Krista koji i dalje živi, i nastojali stoga da ljude svog vremena sačuvaju u poslušnosti tome Kristu. Neku čisto duhovnu Crkvu, o kakvoj je sanjao Luther, oni su smatrali nestvarnom i zato i nekršćanskom. Institucionalna Crkva s papom i biskupima na čelu bila je za njih nastavak Kristova života. Zbog toga, nakon duhovnog obraćenja nisu ni časak oklijevali da se stave na raspolaganje toj Crkvi i to trijezno, realistički, bez ikakvih spekulacija. Oni nisu nikad posumnjali u Crkvu jer su znali u njoj dobro razlikovati ljudsko od božanskoga, promjenljivo od nepromje- nljivoga. Zbog toga se njihovo mišljenje moralo nužno suprotstaviti reformaciji jer je bilo »katoličko«. Protestantskom subjektivizmu i spiritualizmu, njihovu pozivanju na vlastitu savjesti i oni su suprotstavljali povezanost s Crkvom kao s višim autoritetom, koji se temelji na Kristu. Ignacijeva i Kanizijeva bezuvjetna poslušnost Crkvi bila je poslušnost prema samome Kristu, osnivaču Crkve. Njihova potpuna odanost Svetoj Stolici, službi Kristova namjesnika na zemlji, bila je služba samome Kristu.

Kanizije je svom dušom prihvatio Ignacijeva načela o suosjećanju s Crkvom iz knjižice Duhovnih vježbi. A ta su načela, kaže Franzen, odredila duh poslijetridentinskog vremena.

»Sve ono što su reformatori zbog nerazumijevanja i u svojoj slijepoj revnosti odbacili jer se sukobljavalo s njihovim spiritualizmom, tumačio je Ignacije kako treba shvatiti pod dubljim vidikom inkarnacije te u široj povezanosti: ispovijed, primanje sakramenata, misu, redovničke zavjete, štovanje svetaca, hodočašća, oproste, liturgijske obrede, post i nemrs, slike i crkveni ures itd. Ne treba – naglašavao je – uvijek govoriti samo o vjeri (sola fides), već i činiti dobra djela; inače ljudi postaju mlaki i lijeni. Ne treba uvijek govoriti o tome da samo milost sve čini (sola gratia), jer se time podiže otrov koji ukida slobodu. Ne treba naglašavati preodređenje; iako postoji izbor Božje milosti bez koje nitko ne može biti spašen, ipak treba isticati i ljudsku suradnju s milošću. Uostalom, i u tom pitanju i u svim ostalim o spasenju vrijedi ono što naučava hijerarhijska Crkva. Nitko nema pravo da Sveto pismo tumači prema svojem subjektivnom mišljenju (sola scriptura). Autentično tumačiti Sveto pismo pripada najvišem crkvenom učiteljstvu…« (Franzen, Pregled povijesti Crkve, str. 258).

U duhu Ignacijevih načela o suosjećanju s Crkvom Petar Kanizije »kroz polovinu stoljeća izvodio je zamašno djelo u Njemačkoj gdje su se isusovci ukorijenili od god. 1543. Bio je pučki misionar, propovjednik, začetnik novih metoda u proučavanju katekizma, teolog na Tridentskom saboru, papin delegat u veoma delikatnim misijama, savjetnik cara Ferdinanda I. na više državnih sabora, veoma plodan duhovni pisac koji je pisao djela o spornim pitanjima između katolika i protestanata te djela pučke pobožnosti. S pravom je dobio naslov drugog apostola Njemačke. Njegova je golema korespondencija veoma važan izvor za povijest katoličke obnove u XVI. stoljeću« (Tüchle).

Upoznajmo, dakle, malo pobliže lik tog velikana koji je kod nas u Hrvatskoj tako malo poznat!

Potjecao je iz patricijske obitelji u gradu Nymwegenu koji se nalazi na granici između Njemačke i Nizozemske. Njegov je otac bio gradonačelnik u tom gradu. U dobi od 15 godina došao je Petar u Köln i upisao se na tamošnju visoku školu na kojoj se već veoma žestoko raspravljalo o Lutherovu novom nauku. Visok, mršav dečko iz Nymwegena nije bio ništa ni bolji ni gori od svojih školskih drugova. Kao razmaženi gospodski sin znao je izmicati dužnostima u zavodu te izvesti kojekakve nepodopštine. Unutarnja stega i sustavni rad bili su mu tuđi. U punom zamahu mogao je uživati akademsku slobodu.

Da unatoč svemu tome nije došao pod kotače razuzdanosti imao je zahvaliti uspomeni na svoju pobožnu majku, koju je rano izgubio, zatim sve većem utjecaju prijatelja koji su u njemu otkrili bolji »ja« te ga otvarali prema mučeničkim grobovima, umjetninama, bogoduhoj mudrosti mistika i svetaca te asketski strogom studiju. Skupa sa svojim prijateljem Lovrom Surijem često je sjedio do nogu plemenitoga i Bogom prosvijetljenoga svećenika Nikole Escha, pa se sve više i više otvarao Evanđelju.

Kasnije će Kanizije s velikom zahvalnošću pisati o svećeniku Nikoli Eschu u svojim ispovijestima:
»O moja dušo, blagoslivljaj Boga! Nikada ne zaboravi Njegova milosrđa! On ti je pripravio učitelja da te odgoji na pobožnost, da te potakne na milost i krepost i da te zaokupi revnošću ne za tvoje zdravlje i za tvoje isprazne interese, nego za ono što je najsvetije u tebi, za tvoju savršenost i za tvoj spas.

Pod njegovim vodstvom ja sam malo po malo naučio da se sviđam ne sebi, nego samo Bogu, kojega u cvijetu mojih godina nisam gotovo ništa poznavao, a još manje sam Ga se bojao. Njegovi savjeti, njegova brižnost, njegovi primjeri otvarali su moje oči na svjetlo i učili su me razumijevati nov jezik. Zahvaljujući njegovu utjecaju, ja sam slomio okrutnost svoje naravi, nadvladao ispade svoga karaktera i ludi žar svoje mladosti. Zadovoljan da živim u prijateljstvu s njime, ja sam od srca prezreo sve druge draži i sve druge veze.

Nijedna druga osoba, koliko ja znam, nije mi bila draža ni priraslija srcu. Imao sam za nj isto toliko poštovanja, koliko otac može očekivati od svog sina. Ne samo da sam mu otvorio svoje srce u tajni ispovijedi, nego sam mu još svake večeri, prije negoli sam pošao na počinak, ispripovjedao sve svoje posrtaje; u sinovskom priznanju pokazao sam mu sve svoje ludosti i otkrio mu sve svoje mrlje na duši. Položio sam mu račun o svojim propustima toga dana i tražio sam od njega da mi naloži pokoru za moje pogrješke… Kad mi se dogodilo da sam nekoliko puta ostao duže vremena daleko od njega, on mi je pisao, da na taj način potakne moju revnost, da me prekori zbog moje nemarnosti, da mi spriječi da padnem i da me opet pozove da dođem k njemu…

Služiti Bogu znači vladati! – često puta mi je ponavljao. Sve ostalo nije drugo nego taština. Poznavati Isusa Krista, to je dosta. Malo mari jesi li potpuna neznalica u svemu što nije On…«

S prijateljem Surijem Kanizije je često zalazio i kartuzijancima gdje im je redovnik Justus Landsperger ocrtavao ideale redovničkog života. Surije je tim bio tako zahvaćen da je god. 1540. stupio u kartuzijance. Dvadeset pet malih, okruglih ćelija bilo je kao stvoreno za tišinu, sabranost i molitvu. I Kanizije se bavio mišlju da stupi u kartuzijance, no ipak je htio prije svršiti nauke. Kako se dao na ozbiljan studij, brzo je napredovao i postizavao akademske stupnjeve jedan za drugim. Najprije postaje magistar i licencijat slobodnih umjetnosti, a već u 20. godini doktor filozofije. Njegov otac mu je potražio zgodnu i bogatu zaručnicu. No, Petar nije htio o tome ni čuti. Da se što bolje osigura protiv ženidbe, još iste godine položi zavjet vječnog djevičanstva. U potpunoj svijesti da se odriče bogatog i udobnog života, koji bi lako mogao postići i po svojoj naobrazbi i patricijskom podrijetlu, on je doskora izabrao siromaštvo sa siromašnim Kristom.

U to vrijeme u Kölnu mnogo se govorilo o neobičnim stvarima, o djelatnosti i snazi novog reda koji je osnovao Španjolac Ignacije Lojola. Jedan od njegovih prvih učenika, Petar Faber, s uspjehom je poučavao i propovijedao u Mainzu. Sva su ta govorkanja pozitivno djelovala na mladoga doktora Petra Kanizija, a naročito mu se svidjelo što novi red sretno spaja nastojanje oko kreposti i stjecanje znanja. Pa, zar to nije i njegov osobni ideal? On mora poći u Mainz da vidi svojim očima i upozna tog isusovca Petra Fabera. Faber ga je očinski primio, dao mu sobu te preporučio da obavi velike duhovne vježbe u kojima će sigurno upoznati Božju volju. Kanizije pristade te pod njegovim vodstvom obavi duhovne vježbe. Još prije završetka duhovnih vježbi Kanizije upozna da će njegovoj vatrenoj naravi više odgovarati Družba Isusova nego kartuzijanci, prema kojima je ipak čitav život sačuvao pietet i prijateljske veze. I zbilja 8. svibnja 1543., na svoj 23. rođendan, Kanizije kao prvi Nijemac stupi u bojne redove Družbe Isusove. To je za novi red bio izvanredan dobitak.

Faber, koji ga je primio u Družbu Isusovu, posla ga natrag u Köln. Bilo mu je stalo da u rajnskoj metropoli bude netko snažan na katoličkoj straži, a Kanizije je opravdao povjerenje. Već na putu u Köln zaustavio se u dvorcu kölnskog nadbiskupa Hermana Wieda, u Bonnu, te mu predbacio što ne vrši svoju dužnost kako treba i što šuruje s protestantizmom. U Kölnu je zbog toga bila veoma teška situacija, a pogoršali su je protestantski propovjednici koji nagrnuše u grad. A tada se pojavio na katoličkoj fronti čovjek Božje providnosti koji će neusporedivom energijom spasiti posljednja uporišta stare vjere u zapadnoj i južnoj Njemačkoj.

Isusovački novak Petar Kanizije osnovao je u Kölnu uz gradske zidine prvi njemački isusovački kolegij žrtvujući za nj svoju očinsku baštinu. Njemu se brzo pridruži 9 novih članova. Dakako da su protestanti pokrenuli odmah kampanju protiv njih, ali oni su izdržali. I sada za Kanizija nastupaju godine izvanredno plodne djelatnosti. Makar je u isto vrijeme još studirao i poučavao, makar je god. 1544. kao đakon propovijedao u crkvi Sv. Marije na Kapitolu, našao je još vremena da se uživljava u mistične spise Taulera te da izda sveukupna djela sv. Ćirila Aleksandrijskog i Leona Velikog.

Kanizije je sve poduzeo da što prije bude svrgnut s nadbiskupske stolice nevrijedni nadbiskup Herman Wied i tako je bila na zapadu Njemačke spašena katolička vjera.

God. 1546. Kanizije bi zaređen za svećenika. U međuvremenu pozove ga Ignacije Lojola u Rim da se usavrši u poznavanju isusovačkih pravila. On ga je, da iskuša njegovu poslušnost, poslao godinu dana i u Messinu na Siciliju. Sve su to bili samo eksperimenti da se mladi isusovac što bolje utvrdi u kreposti i bude još sposobni za svoju veliku i glavnu misiju u Njemačkoj. Ignacije ga je učinio najpovjerljivijim suradnikom, a i sam papa Pavao III. dao mu je 2. rujna 1549. svoj apostolski blagoslov za veliku misiju koja ga je čekala u Njemačkoj. Dva dana kasnije Kanizije je neobičnom milošću bio okrijepljen i od samoga Gospodina, dok je klečao i molio u bazilici Sv. Petra pred oltarom Presvetog Sakramenta.

I od sada će se neupadni čovjek u crnom talaru naći posvuda gdje bude u opasnosti stara vjera. Postaje savjetnik cara, knezova i biskupa. Postaje i provincijal Gornjo-njemačke isusovačke provincije, a zatim i vizitator reda. Kao takav putuje od grada do grada, penje se na propovjedaonice i neumorno propovijeda ispravan nauk i dopisuje se s najuglednijim i najutjecajnijim osobama. Često se nalazi pred čitavim brdima poteškoća, ali se ne da slomiti.

U svome radu nikad, ipak, nije povrijedio ljubav prema svojim protivnicima protestantima, premda su oni na njega žestoko udarali služeći se dapače i klevetama. Videći da je zbog izopačenosti običaja ugrožena osobito mladež, Kanizije osniva kolegije i sveučilišta. Tako je osnovao kolegije u Ingolstadtu, Beču, Pragu, Münchenu, Innsbrucku, Dillingenu i Hallu. Uspjesi odgoja i studija posvuda nadilaze očekivanja. Idealnije mladiće okuplja u Marijinim kongregacijama da prime još solidniju duhovnu pouku i da se još bolje izgrade te i sami postanu apostoli. Osniva i Marijine kongregacije za muževe i žene te piše za njih divno djelo o Blaženoj Gospi: O neusporedivoj Djevici Mariji. 

Svim se silama zalaže za provođenje u djelo obnoviteljskih dekreta Tridentskog sabora, na kome je i sam nekoliko puta nastupao. Sam neumorno ispovijeda, propovijeda, katehizira i to ne samo po gradovima već i po selima. Uza sav taj rad mnogo piše. Samo njegova pisma sačinjavaju 8 svezaka. Tri godine radi na svome Katekizmu, koji će stoljećima biti nenadomjestiva knjiga za njemačke katolike.

Posljednje godine života od 1580. do smrti provest će u Fribourgu, gdje je osnovao kolegij Sv. Mihajla, zaštitnika Njemačke. Više puta bila mu je ponuđena biskupska stolica i kardinalski grimiz, ali on je sve poduzeo da to spriječi. Htio je ostati siromašan redovnik u jednostavnom isusovačkom talaru. U njem će i umrijeti 21. prosinca 1597. te biti pokopan.

Godine Gospodnje 1597.dakle zaklopio je umorne oči drugi apostol Njemačke sv. Petar Kanizije. Prvim apostolom Njemačke smatra se sv. Bonifacije koji je donio svjetlo vjere i krštenje germanskim plemenima od kojih je nastao njemački narod. Sv. Petar Kanizije dobio je časni naziv drugog apostola Njemačke jer je u XVI. stoljeću, u doba reformacije, neumornim radom uspio sačuvati jedan dio tog naroda da je ostao u Katoličkoj crkvi.

S njegovom smrću završit će jedan izvanredno plodan život koji je bio na blagoslov Crkvi u njemačkim zemljama. Blaženim će biti proglašen tek god. 1864., a svetim i crkvenim naučiteljem 1925. Njegov je život prava epopeja. Njegov bi primjer mogao svakoga potaknuti i oduševiti tko je iole otvoren prema višim vrednotama. On je dobro znao zašto je živio, za koga je radio i borio se. On je mogao mirne duše reći sa svetim Pavlom: »Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak« (2 Tim 4,7­8).