Sveti Nikola iz Flüe

pokornik, zaštitnik Švicarske

(1417. - 1487.)
spomendan 25. rujna

Sveti Nikola se rodio god. 1417. na planini Flüe kod Sachselna, u kantonu Obwalden. Otac mu Heinrich von Flae bijaše veoma cijenjen zemljoradnik, pa čak i član kantonske uprave. Publicist Karl Farber duhovito piše o našem svecu Bruderu Klausu: »Intelektualci bi se mogli prestrašiti kad bi čuli da je Klaus odrastao, a da nije naučio ni čitati ni pisati, da je dakle bio pravi analfabet – nepismen čovjek.« Sveti Nikola je već u mladosti bio obdaren mističnim darovima.

Upoznao se s pustinjakom Matijom iz Bolsheima, koji je tada bio prior benediktinskoga samostana Engelberga. Taj mu je pripovijedao o »Božjim prijateljima«, duhovnome pokretu koji je bio raširen po Elzasu. Sveti Nikola je oženio Doroteju Wyss, »ženu čista lica«, što znači isto što i lijepa, kako o njoj piše jedan stari rukopis. S njome je imao desetero djece, petero muških i petero ženskih. Klaus je najmanje dvanaest puta bio pozvan pod oružje. Farber duhovito piše da »Žvicarci tada još nisu bili miroljubivo-neutralni ljudi kao danas«.

Klaus je bio tako inteligentan i hrabar da je obavljao čak dužnost četovođe. Hrabrost je baštinio od svoga plemena, od kojega će kasnije ratoborni Julije II. sastaviti svoju švicarsku gardu. A znamo da Žvicarci i danas obavljaju svoju vojnu službu u Vatikanu. Kao vojnik Klaus se uvijek trudio oko mira. Prema pobijeđenom neprijatelju želio je da se postupa humano, a svojim je ugledom poštedio crkve i samostane da ne postanu žrtve ratnoga divljanja. U ratu se zauzimao za žene i djecu. Čim mu je to bilo moguće, nastojao se riješiti vojnih obveza. Sveti Nikola je još veoma mlad bio imenovan načelnikom u Sachselnu, kantonalnim savjetnikom i sucem te poslanikom kantona Obwalden u švicarskoj Saveznoj skupštini. Bio je, dakle, u tadašnjem društvu rado viđen i ugledan čovjek.

Imao je dobru ženu, brojnu djecu, pa ipak nije bio potpuno sretan. Želio se svega toga osloboditi, poći u samoću i ondje se baviti isključivo duhovnim stvarima. U svojim se duhovnim tjeskobama i borbama savjetovao sa svojim duhovnim vođom, Aimom Amgrundom, župnikom u Kriensu, kod Luzerna. Napokon je uz pristanak svoje žene Doroteje – a njoj nije bilo lako dati taj pristanak – 17. listopada 1467. pošao u Elzas, u želji da se ondje pridruži »Božjim prijateljima«. No tamo nije ni dospio. Potaknut nutarnjim prosvjetljenjem vratio se s puta u domovinu, ali ne u svoju kuću. Najprije se bio nastanio na Klisterli-Alpama u Melchtalu, a zatim je kao boravište izabrao Ranft. Dakako da nije stanovao u mjestu, već u jednoj nedalekoj provaliji pod brdom Flüe. Svečevi sunarodnjaci sagradili su mu god. 1468. na tom mjestu, a nedaleko od njegove pustinjačke ćelije, kapelicu.

On iz mjesta svoga samotovanja nije više izlazio, osim što bi išao u crkvu u Sachseln. Triput je izišao da bi posredovao za mir svoje domovine. Svaki put mu je pošlo za rukom spasiti mir te otkloniti rat pa je zbog toga kasnije dobio častan naslov »otac domovine«. Znamo od starih vremena da je takav naslov davan samo najodličnijim sinovima jednoga naroda. U životu našega junaka nailazimo na tri neobičnosti. Dvije smo već spomenuli, a spomenut ćemo i treću. Neobičnost je da je on, otac desetero djece, nakon dvadesetdvogodišnjeg života u braku, ostavio ženu i djecu da bi samo nekoliko kilometara daleko od svoje kuće i dvorišta živio kao pravi pustinjak. Neobično je da je upravo on tako uspješno posredovao u razmiricama između borbenih švicarskih kantona. A najveća je neobičnost u njegovu životu da je kroz 19 i pol godina – a to je sve vrijeme provedeno u osami Ranfta – živio bez ikakve hrane, osim što se krijepio svetom pričešću.

I ta je činjenica povijesno sigurno dokazana i zajamčena. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno je ispitan i utvrđen kako od crkvene tako i od građanske vlasti. Te se neobičnosti mogu jedino shvatiti u duhu vjere. Riječ je o posve duhovnome čovjeku koga je snažno zahvatila Božja milost i vodila ga neuobičajenim životnim stazama. Njegovo je temeljno držanje bilo izrečeno u molitvi koju predaja naziva kao molitvu brata Klausa, a koja glasi ovako: »Moj Gospodine i moj Bože, uzmi sve od mene,što mi je zapreka prema Tebi! - Moj Gospodine i moj Bože, daj mi sve ono što mi pomaže da dođem k Tebi! Moj Gospodine i moj Bože, uzmi me od mene i daj da budem posve Tvoj!«

Ta je molitva za brata Klausa bila molitva srca, ona što izlazi iz punine srca i od srca. Bog ju je primio i čudesno uslišao. Za to su dokaz neobične činjenice iz njegova života. I onda nije čudo, kad je taj Božji čovjek 21. ožujka 1487. umro u svojoj pustinji, da je za njim proplakala cijela mu domovina. Narod koji mu je dolazio u pustinju po savjete sad ga je počeo častiti kao sveca, a njegovu su svetost odmah nakon sahrane očitovala čudesa koja su zapisana u kronici župne crkve u Sachselnu, i to god. 1488., dakle, samo godinu dana nakon svečeve smrti. Iste je godine jedan kanonik iz Beromonstera sastavio Nikolin Život i Časoslov.

Svi su, naime, bili uvjereni da će doći do skore kanonizacije. Heinrich Wülflin iz Berna, po nalogu kantonske vlade u Obwaldenu, sastavio je svečev životopis u kojem, kako nam piše, iznosi samo »činjenice što ih prisegom potvrdiše svjedoci koji su sveca vidjeli i čuli«. Do svečeve kanonizacije zbog raznih političkih a i crkvenih problema nije ipak tako brzo došlo. Njegovo je štovanje doduše od raznih papa za kanton Obwalden, zatim za cijelu Žvicarsku i biskupiju Konstance, u kojoj se nalazi Sachseln i svečev grob, bilo odobreno. Kanonizacija je uslijedila tek u naše dane, nakon II. svjetskog rata, kako na početku rekosmo. Taj svečani događaj dao je konačan pečat i novi zamah štovanju svetog brata Klausa, koje bijaše živo i neprekinuto kroz sva stoljeća. Oprostimo se od njega sada kao što se pobožni hodočasnici obično opraštaju od njegove šumske kapele: »Bog vam dao dobro, blaženo jutro, vama, dragi prijatelji, i tebi, dragi narode!«

Svečeva ćelija i kapela na slici sasvim desno .