Sveti Lovro Giustiniani

patrijarh Venecije

(1381. - 1456.)

spomendan 8. siječnja

Život i naučavanje Sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji »Serenissime«. Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.

U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata. On piše: »I ja sam bio jedan od vas: s tjeskobom sam i žarkom željom tražio mir u izvanjskim stvarima, ali ga nisam našao. Konačno mi se ukazala prelijepa djevojka, sjajnija od sunca, blaža od balzama, a za ime joj nisam znao.

Ona mi se približila sa svojim lijepim pogledom te mi smireno počela govoriti: ’O mladiću, zašto ne preliješ svoje srce u moje i ne ljubiš me? Ono što tražiš u meni je, ono što želiš nudim ti i dajem, uz uvjet da me uzmeš za zaručnicu.’ Moje se srce na njezine riječi raznježilo, njezina me ljubav zahvatila… htio sam saznati njezino ime, njezino dostojanstvo. Ona je dodala da se zove i da jest Božja Mudrost, ona ista koja je u punini vremena uzela ljudsko obličje, a za čovjekovo pomirenje.

S beskrajnom sam joj radošću darovao svoje srce, a ona, davši mi cjelov mira, udalji se. Ja sam je stoga uzljubio kao zaručnicu, držao kao najdražu osobu, a preko nje sam nadasve uživao dobro mira, za kojim sam bio u potrazi«. Opis nas podsjeća na nešto slično u životu sv. Ćirila, slavenskog apostola, i na još neke druge svece, osobito na Istoku, gdje se o Božjoj Mudrosti razvila cijela teologija i duhovnost, a prema njoj izvanredna pobožnost. U toj je stvari sv. Lovro Giustiniani istočnjak među zapadnjacima. Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro – a bilo mu je tada 19 godina – započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život.

Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku. Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Tada je ondje bio prior Ludovico Barbo, koji je primio k sebi na odgoj skupinu mladih svećeničkih pripravnika, da im pomogne na putu prema savršenstvu. Među njima je bio i naš Lovro, koji je u međuvremenu postao đakon te zamolio da bude i formalno primljen u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao kao neki preteča one obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.

Glas se o sv. Lovri posvuda proširio, štovali su ga kao izvanredno produhovljena čovjeka »koga u molitvi i kontemplaciji nitko nije nadmašio« kako o njemu piše nećak mu i životopisac Bernard u knjizi Vita beati Laurentii (Život blaženoga Lovre). Lovro se vježbao i u duhu žrtve, u poniženjima, za kojima je iz ljubavi prema poniženom Kristu išao. Zato je s vrećom na ramenu obilazio najprometnijim ulicama svoga grada moleći milostinju; na vratima svoje kuće nije nikad htio drugo primiti do dva kruščića, makar je njegova majka navaljivala da ga što bogatije daruje. Njemu nije bilo do darova već do poniženja. U dobi od 38 godina, kad se već nalazio na stupnju unutarnje zrelosti, Lovro je počeo pisati. Njegovi su spisi odbljesak njegove duše jer je pisao o onome što je sam duhovno doživio i iskusio.

U predgovoru svoga spisa De casto connubio kaže da bi »govoriti o učincima ljubavi bez iskustva bio znak preuzetnosti«. U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella. Lovro je jedino iz poslušnosti primio to imenovanje, a kao biskup nije ništa promijenio od prijašnjega načina života. Iako je do tada bio sav odan kontemplativnom samostanskom životu, on se kao pastir duša pokazao veoma sposoban za upravu i vodstvo, otvoren svim problemima svoga vremena. Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon.

Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV. Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome »nije bio težak«. Bog je svoga slugu obdario mnogim izvanrednim darovima: darom suza, proroštva, razlikovanja duhova, pravim čudesima. Ispunjen tim darovima on je svaki dan činio mnoga dobra djela, posebno siromasima. Za njih se zalagao, štitio ih pred njihovim gospodarima, darivao ih. Njegov životopisac piše da je »posjedovao dar kojim je bio u stanju svakoga koji mu se približio razvedriti i zadovoljiti«. Kad se god. 1434., nalazeći se u Bologni, s Lovrom susreo papa Eugen IV., pred svim ga je svojim dvorom pozdravio ovako: »Zdravo uresu i slavo crkvenih dostojanstvenika!«

I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom. Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.

Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima. Zbog svečevih duhovnih spisa bio je pokrenut i postupak da bude proglašen naučiteljem Crkve, no to se do sada nije još ostvarilo. Svečeva pismena ostavština, osim četrdesetak govora, sadrži i 15 djela. Od tih su djela najvažnija dva: De casto connubio, u kojem je riječ o nutarnjem savršenstvu, što ga postizavaju redovnici te De institutione et regimine praelatorum, u kojem se raspravlja kako treba da se ponašaju, upravljaju i djeluju biskupi. U tim kao i u svim ostalim Lovrinim djelima provlači se kao zlatna nit glavna ideja, a ta je mudrost.

Glavni je element njegova nauka i mistike vječna Mudrost. Prema njemu, proces se posvećenja shvaća kao stalan rast u spoznavanju utjelovljene Mudrosti. Ona odsijeva u vanjskom i nutarnjem svijetu, u tjelesnom, razumskom i duhovnom životu. Svetac doslovce naučava: »Svakom stupnju poznavanja Mudrosti odgovara napredak i njezino posjedovanje u ljubavi sve do najviših vrhunaca sjedinjenja što preobražava, gdje Riječ u punini zahvaća razum i volju. Tada će duša, oplođena Božjom riječju i prianjajući uz nju, proniknuti pogledom razuma neispitljive sudove Božjih tajna i neistražive tajne Mudrosti. Zatim će vidjeti Boga u samoj sebi i sebe samu u Bogu i Boga u sebi. I vidjet će napokon Boga u stvorenjima i stvorenja u Bogu… Dominikanac Guglielmo di Agresti, na temelju tog nauka sv. Lovre Giustinianija, izvodi ovaj zaključak: »S takvog vrhunca, i samo tada, postaje se apostol, jer samo se tada spoznaju istinski Božji planovi o spasenju svijeta i dokučuju se Kristove otkupiteljske vizije te njegova žarka želja za dušama.« Sam sveti Lovro kaže: »Tada će svećenikov apostolat biti izlijevanje onoga što je sam primio ulijevanjem od Mudrosti.«