Sveta Lutgarda Brabanska

djevica, cistercitkinja, mistika

(1182. - 1246.)
spomendan 16. lipnja

Život Svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpré odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski.

Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega viđenjima i drugim mističnim milostima i susretima. Iako je živjela u samostanskoj tišini i uživala u mističnim milostima, ipak joj nisu bili tuđi problemi njezina vremena. Za njihovo je rješavanje činila velike pokore.

Njima je željela izmoliti obraćenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grješnicima. Veoma je štovala i duše u čistilištu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka čudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.

Dok je kao veoma mlada djevojka jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: »U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!« Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Ona je ostavila svijet, pošla u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio. Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, »stisnuvši je na svoje srce, davši joj da pije krv što je tekla iz otvorene rane na boku«. Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grješnike, suosjećajući s Kristovim mukama, sjedinjujući svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom više pogođenih.

Ne zadovoljavajući se milostima što je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: »Budući da to želiš, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneš svoje.« Lutgarda je na to rekla: »Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ćeš moje srce ali uz obvezu da ga očuvaš čistim. A budući da je moja ljubav ograničena, a tvoja neizmjerna, učini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedništvu skupa nosimo zajedničko breme ljubavi.« Tu je riječ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvršila na materijalan već na posve duhovan način. U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi slučaj ovakve mistične izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywieresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. Redovnička je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseći sa sobom relikvije svoje drage svetice.

One se i danas čuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mističnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetačkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu. Ako nam danas i nije tako lako razumljiv jezik mistike ni mistični doživljaji te velike srednjovjekovne svetice, neke bismo stvari mogli ipak shvatiti, a to su da je ljubav prema Isusu najdivnija, da Isus od svakoga od nas traži srce, a u zamjenu želi nam dati blaga svoga Srca, da s Isusom po molitvi i pokori valja sudjelovati na spasenju svijeta. Nadalje nama rastrešenjacima, koji smo izgubili smisao za kontemplaciju, život velike mističarke može biti poticaj da više cijenimo, a onda i prakticiramo molitvu. Tako će nam susret s njome biti spasonosna prigoda da počnemo više ići za onim »jedino potrebnim«.                 Cijeli joj je život, a osobito posljednjih jedanaest godina  - koje je proživjela u potpunoj sljepoći, protekao umističnim viđenjima. Tako je zbog neobično dojmljivih čuda koja je doživljavala srcem - zazivana kao zaštitnica u srčanim bolestima.