Sveti Arnold iz Reichenberga

augustinac

(+1166.)
spomendan 1. veljače

 starodrevni augustinski samostan u Reichensbergu

U pokrajini Gornjoj Austriji u Reichensbergu još se i danas nalazi veliki starodrevni augustinski samostan. On je nekoć pripadao njemačkoj zemlji Bavarskoj. Bio je utemeljen negdje u XII. stoljeću, kad je svuda po Europi bujno cvao redovnički život. Utemeljio ga je bračni par Erharda i Ditberge koji, ostavši bez djece, svoj zamak pretvoriše u samostan. Prema običaju tadašnjega vremena svoju pobožnu zadužbinu povjeriše korskim kanonicima sv. Augustina ili augustincima.

I to je sve što znamo o počecima toga za Gornju Austriju znamenitog samostana. Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnoga redovnika po imenu Arnold koji je živio u tom augustinskom samostanu. Podaci su o njemu, doduše, posve općeniti, ali kad je između stotina monaha baš on upao u oči piscu spomenute knjige, znak je to ipak da je bio neobičan čovjek, iznadprosječan, smatran i štovan kao svetac. Ljetopisac je naročitim naglaskom opisao posljednje časove njegova života.

On piše: "Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj, dozvao je u svoju ćeliju redovničku subraću te ih zamolio da mu molitvom budu u pomoći u borbi protiv zloga neprijatelja. Kad je nastupila smrtna borba, braća su poklekla i počela usrdno moliti. Arnold je tada opazio kako se čitav čopor nečistih duhova šulja oko njegova ležaja i kao da žele odvesti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Započeo je drhtati kao šiba na vodi i vapiti: 'Gledajte paklene nakaze! Ima ih toliko da svi ne mogu ni ući. Borimo se junački protiv njih!' Izgovorivši te riječi, latio se raspela kao štita protiv paklenoga neprijatelja, više je puta njime učinio znak križa i žarko se molio. I stvarno je križem poplašio zle duhove. Zatim je zamolio subraću da zazivaju i Majku Božju. Tada mu se učinilo kao da se već nalazi pred strašnim Božjim sudom.

Tu su s jedne strane stajali đavli koji su ga optuživali, a s druge sveci koji su ga zagovarali. Potom je ugledao dio neba pa je sav blažen zavapio: 'Ispunjen sam radošću kad mi rekoše da ćemo poći u dom Gospodnji.' Riječima: 'Evo, dolazim', blago je usnuo." Pobožni je ljetopisac u duhu svoga vremena opisao umiranje jednog sveca želeći naročito naglasiti onu tešku stranu smrti i stvarnost zloga duha, koji nikoga ne pušta na miru, već ga nastoji navesti na zlo. Uz tu tešku stranu nije zaboravio spomenuti ni onu utješnu: snagu Kristova križa, prisutnost Majke Božje i svetaca. Teologija, koja se temelji na objavi, uči nas da je s Kristovim uskrsnućem zapečaćen Sotonin poraz, ali bitka će s njime prema nauku sv. Pavla završiti tek posljednjim činom povijesti spasenja, na "dan Gospodnji kad Krist, pošto uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu, preda kraljevstvo Bogu i Ocu. Da, on mora kraljevati, dok ne položi svoje neprijatelje pod svoje noge. Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt..." (1 Kor 15, 24-26). Prema tom nauku i kršćanin se baš kao i Krist mora sukobiti s Protivnikom, s đavlom. To je stvarnost. Uz Pisma o njoj govori sva tradicija i životi tolikih svetaca. S njome moramo računati.