Sluga Božji fra Ivan (Srećko) Peran

franjevac, svećenik i glazbenik

(1920. -2003.)

Spomendan 14. rujna

Fra Ivan (Srećko) Peran prvo je dijete majke Nedjeljke rođ. Piljić i Ivana. Rođen je u Kaštel Starome 25. lipnja 1920. Osnovnu školu s odličnim uspjehom završio je u Kaštel Novome. Kao dječak zaželio je pohađati redovničku gimnaziju pa je otac uputio molbu dominikancima u Bolu na Braču. Molbu su odbili jer je mali Srećko bio jedinac od muške djece u obitelji, a dominikanske su Uredbe branile primati takve u redovnički poziv. Na ustrajnu želju sina, otac se obratio franjevcima na Poljud gdje je Srećko primljen u franjevačku klasičnu gimnaziju na Badiju kod Korčule.

Uz školu Peran se počeo baviti glazbom uz tada poznatoga glazbenika-franjevca o. Bernardina Sokola. Višu gimnaziju nastavio je kod Male braće u Dubrovniku, a potom je išao u novicijat na Košljun gdje je uzeo redovničko ime Ivan. Nakon završena novicijata, godine je 1937. fra Ivan položio prve zavjete te ponovno pošao u gimnaziju u Dubrovnik gdje je 1940. položio ispit zrelosti. Teologiju je započeo godine 1940. u velikom biskupskom sjemeništu u Splitu, potom – nakon prisilnoga prekida te ustanove od strane talijanskih okupatora – nastavio u Dubrovniku. Svečane redovničke zavjete položio je u Splitu, na Poljudu, 4. listopada 1941. godine. Posebnom dozvolom Svete stolice (zbog mlade dobi) u Dubrovniku, 8. kolovoza 1943., primio je sveti red prezbiterata. U Kaštel Starome je slavio Mladu misu. Ponovno je upisao teologiju na Biskupskoj teologiji u Splitu, gdje je polagao nezavršeni semestar i diplomirao. Nakon završetka teologije, u Splitu je fra Ivan predavao glazbu u biskupskom sjemeništu i bio odgojitelj mladih sjemeništaraca.

U jesen 1946. godine fra Ivan je dignut u vojnu službu s prvim regrutima nakon rata u novoj Jugoslaviji. Kao vojnik je zatvoren i od vojnog divizijskog suda u Ljubljani iste godine osuđen na smrt strijeljanjem. Nakon njegove žalbe, smrtna osuda je preinačena u pet godina strogog zatvora s prisilnim radom. Po izlasku iz zatvora, morao je nadoknaditi vojni rok, što je i učinio 1954.-1955. u Zemunu.

Nakon izlaska iz vojske obavljao je različite službe u svojoj Provinciji: učitelj novaka na Košljunu (1955. – 1959.), profesor na biskupskoj gimnaziji u Pazinu (1959. – 1960.); ponovno je učitelj novaka na Košljunu (1960.- 1966.), a potom predaje glazbu na Poljudu, u franjevačkoj gimnaziji (1966.- 1967.), gdje je ostao samo jednu godinu, jer je bio izabran za gvardijana Male braće u Dubrovniku (1967.-1973.), gdje je istovremeno predavao glazbu na tadašnjoj franjevačkoj teologiji i vodio crkveni zbor. U više navrata bio je član uprave Provincije, a 1973. godine izabran je za provincijala. Tu službu je obavljao u dva mandata: od 1973. do 1979. i od 1979. do 1982. Nakon provincijalne službe opet je izabran za magistra novaka na Košljunu (1982.- 1994.).

Fra Ivana će zacijelo dugo predstavljati i njegova objavljena pisana riječ. U njegovu sveukupnom objavljenu stvaralaštvu – pri čemu se misli i na glazbu – njegov zatvorski zapis S Kristom i u smrt, objavljen u Zadru godine 2002., ostat će zacijelo najvrjedniji trag što ga je ostavio kao svoju duhovnu baštinu.

Umro je na glasu svetosti u Splitu 14. rujna 2003. A ubrzo je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Kongregacija za kauze svetaca dodijelila mu je naslov Sluga Božji.