Sveta Katarina Bolonjska

djevica, klarisa

(1413. - 1483.)

spomendan 9. ožujka

Svakako ne njezino patricijsko podrijetlo, jer se 8. rujna 1413. rodila u Bologni kao kćerka Benvenute Mammolini i Ivana Vigrija, ferarskog patricija i pravnika u službi ferarskog vojvode od Este. Kao djevojčica od 9 godina došla je s ocem na ferarski dvor te ondje bila »mala dama« vojvotkinje Margarete.

No za nas može biti zanimljivo da je ta buduća svetica bila izvanredna djevojčica po izvanredno elegantnom ponašanju, izvanrednom načinu izražavanja, po nekoj otmjenosti koja nije odbojna, jer je prirodna i jer odaje pravu skromnost. Kod nje nam i danas može imponirati bogatstvo duševnih darova, smisao za književnost i umjetnost, za ljepotu. Svaki čovjek koji želi da se njegova ljudskost što više razvije i usavrši, osjeća i potrebu za ljepotom i traži je gdje je može naći.

Profinjen smisao za ljepotu čak je velika čovjekova naravna savršenost pa prema tome i prednost. Katarina ga je imala u izobilju, pa koje onda čudo da je voljela pjesništvo, glazbu, slikarstvo i da je u tome znala i zdravo uživati. Kasnije će kao redovnica i kroz umjetnost izražavati svoje religiozne osjećaje. Povijest je svakog duhovnog zvanja pripovijest za sebe. Kažemo da je zvanje milost, i to stoji, no kako ona konkretno izgleda to je kod svakog čovjeka drukčije. Bog, djelitelj milosti, da nekoga dovede u duhovni stalež može se poslužiti najrazličitijim događajima i okolnostima. Kod Katarine Bolonjske poslužio se smrću njezina oca i drugom udajom njezine majke.

Ta dva događaja utjecala su na nju tako snažno da je odlučila posve se posvetiti Bogu pa je radi toga godine 1427. napustila kneževski dvor te se povukla k Luciji Mascheroni, koja je tada vodila neku pobožnu redovničku ustanovu. Kod nje je ostala 5 godina. Bile su to godine teških nutarnjih kriza, napasti, suhoća, poteškoća svake vrste. Gospodin ju je na taj način htio prokušati i spremiti na ono što ju je čekalo. Godine 1431. Katarina je stupila u samostan Corpus Domini u Ferrari, osnovan početkom XV. stoljeća, a koji je nedugo prije prihvatio pravila klarisa. Tu je pred samim biskupom Ivanom Tavellijem položila redovničke zavjete.

Taj je samostan u gradu bio na glasu jer su u njemu boravile mnoge plemkinje i to u potpunom siromaštvu i strogoj pokori. Mi koji danas živimo u jednom potrošačkom društvu donekle bi se mogli uživjeti u to kad bi danas one najbogatije djevojke ostavljale svijet te stupale među redovnice da žive u krajnjem siromaštvu. Svima njima je kao plemkinjama tadašnji društveni poredak mogao mnogo pružiti, ali one su se svega toga odrekle te prihvatile drugi način života. Dakako da je to bila svojevrsna senzacija, o kojoj se mnogo govorilo, i stoga je popularnost samostana Corpus Domini posve razumljiva. Sveta Katarina, nekadašnja »dama« ferrarske vojvotkinje vršila je sada u samostanu službu pekarice, vratarice, te obavljala i druge priproste poslove.

Od gospodskoga, dokonoga života prebacila se na život rada, kojim su živjeli toliki mali radni ljudi. Položivši tako dobre temelje poniznosti postala je sposobna da preuzme i službu učiteljice novakinja. Ona je novakinjama bila, doista, učiteljica koja je znala poučavati i koja im je iz svoga vlastitog duhovnog iskustva i nutarnjeg bogatstva imala što reći. Govorila im je da u raj vode dvoje »stepenice«. Prve se sastoje od kreposti, duha redovničke klauzure, prihvaćanja Božje volje, šutnje, čednosti, uglađenosti, marljivosti, jednostavnosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Druge pak od poniženja, a ono se konkretno sastoji u tome da se o sebi malo govori, da se ne podaje lako na smijeh, da se obdržavaju pravila bez ikakva mrmljanja, da se do sebe mnogo ne drži i da se sebe smatra beskorisnim, da se drugima uvijek bude na raspolaganju, da se nikada ne čini vlastita volja.

Tako jasan nauk budio je kod novakinja oduševljenje, tim više što je učiteljica sama sve to nastojala svojski izvršavati. Ona sama nikad nije bila besposlena, već je dobro upotrebljavala svaki čas vremena predući, šivajući, slikajući, svirajući, pa čak i sastavljajući stihove. Izvanredna i nutarnja i izvanjska aktivnost. Katarina je s naročitom ljubavlju birala niže poslove: pranje suđa, rublja… U njezinim očima zapravo ništa i nije bilo nisko jer je znala da se velik dio takvih malih, priprostih poslova obavljao i u svetoj nazaretskoj obitelji i da su oni posvećeni radom najsvetijih osoba što su ikada na ovoj zemlji boravile. Dobar glas se na daleko širi. Pa tako i gradski oci u Bologni dočuše za izvanrednu djelatnost njihove sugrađanke u Ferrari.

I tako dođe poslanstvo da se slična redovnička ustanova otvori i u Bologni. Za tu je misiju bila određena Katarina, koja bi imenovana opaticom sa zadatkom da u Bologni osnuje novu ustanovu svoga reda. U srpnju godine 1456. građanske i crkvene vlasti s najvećim su počastima primile 18 klarisa s Katarinom na čelu. Katarinu je pratila i njezina majka, udovica po drugi put. Redovnice su se nastanile u novom samostanu sa starim imenom Corpus Domini. Kasnije uz samostan bi podignuta i crkva. Katarina je samo uz prekid od tri godine sve do smrti bila poglavarica te redovničke zajednice. Svojom snažnom ličnošću davala je pečat svemu.

U samostanu je vladala potpuna siromaština, stroga klauzura, duh međusobne ljubavi i poniznosti. Nastojalo se živjeti što savršenije prema duhu Evanđelja. Katarina je umrla 9. ožujka 1463. Ljudi je odmah poslije smrti počeše častiti kao sveticu. Crkvu u kojoj je sahranjena nazvaše »crkvom svetice«. Klement XI. proglasio ju je 22. svibnja 1712. svetom. Sveta Katarina, vješta peru, ostavila je iza sebe nekoliko pisanih djela u prozi i u stihovima. Pisala je latinskim i talijanskim jezikom. Evo njezinih djela: Potrebno oružje za duhovne bojeve, izdano g. 1478. poslije svetičine smrti. Djelo se veoma proširilo po Italiji i izvan nje. Brevijar – pisan latinski i talijanski. U njemu je zabilježila svoje osjećaje, misli, strelovite molitvice, a načinila je i nekoliko minijatura Kristova i Bogorodičina lica. Rosarium metricum de mysteriis Passionis Christi Domini et de vita Mariae virginis.

To je pjesma od 5610 heksametara, u kojoj u franjevačkom duhu izriče svoje osjećaje pobožnosti prema tajnama Isusove muke i životu Bogorodice. Prema duhovnom nauku sv. Katarine Bolonjske nakon skrušene i valjane ispovijedi valja se oboružati sedmerostrukim duhovnim oružjem: marljivošću, nepouzdavanjem u samoga sebe, pouzdanjem u Boga, sjećanjem na Kristovu muku, mišlju na vlastitu smrt, mišlju na slavu u raju te napokon proučavanjem Svetoga pisma. U ovom posljednjem naročito je suvremena. Savršenost se, kako ona kaže, može postići duhom molitve, čestom pričešću i pobožnošću prema Presvetoj Djevici.

"Tko god je tako nadaren čistim i plemenitim značajem te želi nositi križ zbog Spasitelja našega Isusa Krista, koji je umro na bojnom polju da nas oživi, prije svega je nužno da za ovaj boj uzme potrebno oružje, a najviše ovo što slijedi po redu: Prvo marljivost, drugo ne pouzdavati se u sebe, treće pouzdavati se u Boga, četvrto sjećati se Muke, peto sjećati se vlastite smrti, šesto sjećati se slave Božje, sedmo ugledati se na Sveto Pismo kao što je Isus Krist dao  primjer u pustinji." Evo jednog odlomke iz njezinog djela "Sedam duhovnih oružja":