Sveta Veronika Julijani

djevica, kapucinka, mistika

(1660. - 1727.)

spomendan 9. srpnja

Sveta Veronika se rodila 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji, kao sedmo dijete dobrostojeće obitelji. Otac joj je bio neke vrste vojni činovnik i dobro zarađivao. Od njezinih šest sestara dvije su umrle već u povojima.

Kad joj je bilo 4 godine, izgubila je i majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku.

Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.

Uršula je u sedmoj godini primila sakramenat potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu g. 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello. Tada je svoje ime Uršula promijenila u Veronika.

U redu je malo-pomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, kroz 33 godine učiteljica novakinja te kroz 11 godina poglavarica. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih trpljenja sudjelujući živo u Kristovim mukama 9. srpnja 1727. uvečer. Blaženom ju je proglasio Pio VII., a svetom Grgur XVI. Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je, kao i serafskoga oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga.

O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin baš onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut« (Iz 53,2–3). Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i na vani svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka. Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke.

On želi lakomisleni i neozbiljni svijet podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasavanja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj »platonskoj« patnji, već o svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala. Njezin duhovni vođa, jedan isusovac, zapovjedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje – ili bolje – iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u 10 svezaka.

Mnoge neobične stvari u njemu potvrđene su od mnogih vjerodostojnih očevidaca. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je, pročitavši ga, jedan papa, Pio XI., uskliknuo: »To nije svetica, to je jedna velika svetica!« Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: »Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi, nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i Dnevniku Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.« Veronika je očitovala svoju spisateljsku sposobnost i u svojim Pismima te Duhovnim pjesmama. Njezini su spisi doživjeli više kritičkih i vrijednih izdanja. Oni su još i danas predmet brižnog proučavanja. Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Kološanima: »Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – za Tijelo njegovo, koje je Crkva« (Kol 1,24). I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove muke i smrti.

Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u patnjama muke i tjeskobe našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to Raspetome. Iz Dnevnika Svete Veronike: "Danas mi se pojavila bol na rukama i na srcu, i dragocjenu noć provela sam u mukama i patnjama. Bogu hvala! Ujutro sam pristupila sakramentu pokore, iz kojeg sam crpila snagu da više trpim. Zatim, kod svete sam Pričesti osjetila, u meni nepoznatim novim unutarnjim osjećajem milost Boga koji u dubini duše kraljuje i vlada. Osim toga doživjela je i moždani udar s trajnim posljedicama. Kako je uz to bolovala i od kroničnih trbušnih bolesti. Svetica je to strpljivo podnosila živo sudjelujući s Isusovim patnjama.  Njezina se svetost pročula nadaleko,te je proglašena i štovana kao zaštitnica  od moždanog udara i febrilnih trbušnih bolesti, pogotovo upale crvuljka (slijepog crijeva) i dizenterije. Umrla je 9. srpnja 1727. godine. Blaženom je proglašena 1802. a svetom 1839. godine.