Sveti Franjo Solanski

svećenik, franjevac i misionar

(1540. - 1610.)

spomendan 14. srpnja

Apostolski i misionarski život Sv. Franje Solanskog u Južnoj Americi bio je sav u tome: na tome kontinentu uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Koliko mu je taj pothvat uspio, nastojat ćemo upoznati. Franjo se rodio 10. ožujka 1549. kao drugorođenac svojih roditelja Mateja Sancheza Solana i Ane, rođene Jimanez.

Rodno mu je mjesto Montilla kod Cordobe, u španjolskoj pokrajini Andaluziji. Roditelji su mu bili dobrostojeći ljudi, prema tome mogli su mu osigurati udoban život. Prvu je izobrazbu mladi, živahni, bistroumni Franjo primio od isusovaca. U njihov je kolegiju zbog svoje snažno naglašene ljubavi prema bližnjemu, čvrstoće svoga značaja, uživao velik ugled kako među đacima tako i među profesorima.

Kad mu je bilo 20 godina, obukao je na se franjevački habit u samostanu Sv. Lovre u svojoj rodnoj Montili. Položio je prve redovničke zavjete 25. travnja 1570., povezavši svoj život uz Krista, u želji da bude borac za ostvarenje njegova kraljevstva. Odlikujući se u redovničkoj stezi sretno je završio filozofske i teološke studije te bio zaređen za svećenika. S radošću je slavio svoju prvu misu na blagdan Sv. Franje Asiškoga g. 1576.

Pet godina kasnije bi imenovan učiteljem novaka sa zadatkom da buduće franjevce odgaja u Kristovu duhu i sprema ih za apostole njegova kraljevstva. Kad je u gradiću Montoru buknula pošast boginja, Franjo se među prvima javio za dvorbu bolesnika. Bilo je to opasno, no njegova je ljubav prema Kristu bila tako jaka da je uvijek bio spreman Krista radi izložiti se svakoj pogibelji. Sveti Franjo se jedno vrijeme nalazio u samostanu u Zubiji kod Granade. Tu je Kristovo kraljevstvo širio vatrenim propovijedima koje su se veoma rado slušale. Svoj je propovjednički rad izmjenjivao brigom za bolesnike i zatvorenike.

Želio je u ime Kristovo u ljudskome društvu pomoći onima najugroženijima i najpotrebnijima. Socijalna je nota kod njega uvijek bila snažno naglašena, a temeljila se na nauku Evanđelja. Pobožni je andaluzijski puk svog misionara počeo častiti kao pravoga sveca. Franjo se držao nevrijednim takva poštovanja pa mu je pošto-poto htio izbjeći. Stoga je zamolio svoje starješine neka ga kao misionara pošalju u sjevernu Afriku. No oni ga odrediše za Južnu Ameriku. Taj je daleki kontinent od Providnosti određen za njegovo polje rada. Franjo se s radošću pravoga Kristova vjerovjesnika u Sanlucanu di Barrameda s drugom jedanaestoricom subraće ukrcao u lađu za Ameriku 28. veljače 1589. Tu je skupinu misionara predvodio kustos iz Tucumana o. Baltazar Navarro.

Put je bio prilično sretan, pa za ono vrijeme čak i brz, jer se naši misionari već u svibnju sretno iskrcaše u Cartageni, u Kolumbiji. Odatle pješke otputovaše u Nombre de Dios u Panami, kako bi došli na obalu Tihoga oceana. Godine 1589. Franjo se ukrcao na jednu galiju te uputio put Perua. Međutim su kod otoka Gorgone uz kolumbijsku obalu doživjeli brodolom. Srećom su se svi putnici spasili. Među njima je bilo i 80 crnačkih robova. Franjo je brodolomcima postao pravi duhovni otac i socijalni skrbnik. Crnce je poučio u vjeri i krstio. Bio je to njegov prvi veći apostolat u Americi.

Nakon dva mjeseca zadržavanja putnici su se uspjeli ukrcati na neki drugi brod koji ih odveze do luke Paita u sjevernom Perùu. Franjo je odatle pješice – kao nekoć Isusovi apostoli – nastavio put prema Limi, glavnom gradu Perua i sjedištu političkoga, upravnoga i vjerskoga života cijeloga kontinenta. Došavši u Limu, od svojih je poglavara bio određen za misionara u udaljenom Tucumanu. Do svoga misijskoga odredišta morao je prevaliti 3.000 km. Putovao je preko Anda što pješke što jašući. Bio je to strahovito naporan put, no misionar ga je izdržao jer je znao za čije se kraljevstvo zlopati.

Htio je nasljedovati najveće Kristove misionare Pavla i Ksavera i zato mu nijedna žrtva ne bijaše preteška. U studenome, 1590. Sveti Franjo je stigao u Tucuman. Povjeren mu je za rad velik teritorij koji danas obuhvaća sjeverne pokrajine Argentine. Revni se misionar odmah dao na posao osnivajući misije ili redukcije, obavljajući težak ali i plodonosan apostolat među Indijancima. Njima je naviještao Evanđelje, njih je nastojao priučiti uljudbi, mirio je zavađene, branio potlačene. Gospodin je njegov rad kao nekoć i apostola pratio čudesnim znakovima i znamenjima. Računa se da je obratio i pokrstio 200.000 Indijanaca. God. 1592. imenovan je vizitatorom misija u Tucumanu pa se tako njegov rad proširio i na bijelce.

Već g. 1595. poslušnost ga je pozvala natrag u Limu gdje je bio imenovan gvardijanom samostana Sv. Marije od Anđela. Godine 1602. premješten je za gvardijana u Trujillo i tako se njegov utjecaj neprestano širi, a s njime i njegov rad za izgradnju Kristova kraljevstva u onim stranama svijeta. God. 1604. bio je opet u Limi. S raspelom je u ruci obilazio ulicama i propovijedao. Iako je bio veoma stroga života, na vani je nastojao uvijek očitovati radost. Da razveseli i duhovno uzdigne svoju subraću i druge, laćao se i violine te svirao. Rad, oštre pokore, putovanja, iscrpiše njegove sile i on klonu te bi prenesen u samostansku bolnicu u Limi. Tu je umro 14. srpnja 1640. Na samrti je zamolio subraću da mu zapjevaju Credo. Saslušavši ga izrekao je svoje posljednje riječi: »Neka bude slavljen Bog!« Benedikt XIII. proglasio ga je 27. prosinca 1726. svecem.

No, davno prije toga izabraše ga za zaštitnika brojni gradovi Perua, Bolivije, Paraguaya, Uruguaya, Čilea i Argentine. Na slikama ga najčešće prikazuju s raspelom u ruci te kako Indijancima naviješta Evanđelje. Ideja o Kristovu kraljevstvu bila je živo prisutna u njegovu životu. Zbog toga je kraljevstva prešao preko oceana, prevalio na tisuće kilometara. Vratimo se opet k našim suvremenim idealnim mladima koje također zanosi misao o Kristovu kraljevstvu, o apostolatu molitvom, radom, žrtvom. Vidjevši je ostvarenu u životu najvećih svetaca, po njihovu primjeru mogu se za nju još više oduševiti. Na taj će način izbjeći onu prazninu od koje boluju oni mladi što trče za prolaznim užicima koje im nudi naš moderni potrošački mentalitet. Jedini je lijek tome zlu osobni susret s Kristom i angažiranost za izgradnju njegova kraljevstva danas.

To se kraljevstvo ne izgrađuje ni oružjem, ni novcem, ni politikom, već svetačkim životom, velilkodušnošću, koja je svojstvena jedino Svecima. Računa se da je pokrstio 200.000 Indijanaca. Za gvardijana je postavljen najprije u Limi a potom u Trujillu. Zanimljivo je da su i Sv. Franju Solana slušale divlje zvijeri a odazivale se na poziv mnoge ptice. Sveti Franjo je potresno sa obilje suza prikazivao Svetu Misu. Na svećevoj Misu su ćak posluživali PredsjednikKraljevskog viječa te Potkralj. Tijekom same Mise mnogi su vidjeli kako  Sveti Franjo lebdi par stopa iznad tla.  Za molitvu je čestokoristio priliku u noči sam pred Svetohraništem. Radom, pokorom i putovanjima iscrpljen klonu i bi prenesen u samostansku bolnicuu Limi. Dok su braća po njegovj želji pjevali Vjerovanje, neke su se ptićice oglasile na prozoru. Tada je bio rastanak Svečev. Umro je 14. srpnja 1610.  U popis Svetaca uvršten je 27. prosinca 1726. Mnogi gradovi Južne Amerike izabrali su Svetog Franju Solana za svojeg zaštitnika.