Blaženi Agatanđeo i Kasijan
svećenici, kapucini i mučenici
(+ 1638.)
spomendan 7. kolovoza
Blaženi Agatanđeo Noury, u svijetu se zvao Franjo, rodio se 1598. godine u Francuskoj, a 1619. stupio u red Manjde braće Kapucina. Od 1629. do smrti revno je djelovao kao misionar. Najprije se kao voditelj misije u Kairu mnogo trudio za sjedinjenje Kopta, a 1637, bio je poslan u Etiopiju kao voditelj nove misije.
Tamo je kao pomočnika dobio Kasijana Lopes-Netta. Blaženi Kasijan Lopes-Netto se rodio 1607. godine u Nantesu, a 1623, godine položio je zavjete u Redu kapucina. Poslije nekoliko mjeseci obojica bivaju uhvaćeni od Abesinaca. Godine 1638. podnjeli su mučeništvo u gradu Gondar. Iz pisma blaženog Agatanđela kardinalu predstojniku Svete Kongregacije za proširenje vjere
Za spasenje braće treba se svim sredstvima brinuti Moj uzoriti Gospodine i Zaštitniče! Dok sam bio prošlog mjeseca u Jeruzalemu, poštovani otac gvardijan pokazao mi je pismo uzorite gospode Svete Kongregacije u kojem su se čitale slijedeće riječi: ''Tvoje očinstvo dalo mi je na znanje mišljenje koje dopušta i zastupa o. Pavao de Lodi: da je slobodno posjećivati crkve heretika i šizmatika ukoliko se najiskrenijim srcem u dnu duše zadržava i čuva katolička vjera.
Budući da je ova Kongregacija osudila ovo mišljenje kao pogrešno, to se u praksi nikako neće smjeti držati.'' Nadalje, poslije mog dolaska u Egipat predložio sam ovo pitanje trima našim ocima teolozima misionarima, a osim toga o tome sam raspravljao sa ocem Arkanđelom iz Pistoje. Kako se njihovo mišljenje slaže s mojim, molim tvoju Uzoritost da ga prihvatiš od mene najmanjega od tvojih učenika koji ti ponizno predlaže što se čini da je korisnije za slavu Božju i spasenje duše, a primit ću svaku korekciju. 
Teolozi koji raspravljaju o tome problemu stavljaju više uvjeta, a mogu se svesti na četiri: Takvim sudjelovanjem kod bogoslužja ne nastaje sablazan. Nema opasnosti da vjera propadne. To nije sudjelovanje u zločinu ili u nekom obredu koji je u biti heretičan ili na neki drugi način nevaljan. To ne znači odobravati herezu ili heretički obred. A sada, za prosudbu ovih četiriju uvjeta potrebno je savršeno i točno poznavati sve okolnosti: mjesta, vremena, osoba, obreda i drugih takvih stvari; a to ne mogu imati učitelji kršćanstva jer ne poznaju praksu ovih krajeva.
Stoga mi se čini da sud o tome treba prepustiti misionarima koji su već nekada prije smatrali da takvo sudjelovanje kod stranog bogoslužja ne treba zabraniti; protivno naime mišljenje zatvara svako sredstvo i put i nadu da se nešto dobro u misijama učini, čak stvara i mnoge neprilike.
Izloživši naše razloge, a mnoge druge ispustivši zbog kratkoće, neka mi bude slobodno zaključiti s mišljenjem slavnoga sv. Martina, pape i mučenika: ''U teška vremena zbog progona znao je zakon oprostiti onima kod kojih nije izdaji prethodio prezir nego više strah i oskudica, koja zbog potrebe upravo sili da treba iz milosrđa biti vrlo oprezan.'' Ovdje imamo više Kopta. Pregledavajući njihove liturgijske knjige nisam u njima našao nikakve zablude osim zaziva heretika Dioskora i Severa. Zato smo dopustili svećenicima da iz njih slave Misu, ali da prethodno izostave one zazive heretika; i oni tako čine i nema nikakve sablazni za narod. (Sabrani franjevački spisi, XVIII, str. 143-146.)