Blaženi Josip Tous y Soler

svećenik, kapucin

(1811. - 1971.)

Spomendan 27. svibanj

Blaženi Josip Tous i Soler se rodio i najveći dio svoga života proživljavao u Španjolskoj u 19. stoljeću. To vrijeme je bilo obilježeno velikom političkom, društvenom i ekonomskom nesigurnošću. Bile su ukinute redovničke zajednice, događala su se prava progonstva pripadnika Crkve, zatvaranja i protjerivanja redovnika iz vlastitih samostana.

Devetnaesto stoljeće u Španjolskoj je bilo sudbonosno i s mnogo previranja. Počelo je s invazijom Francuske, a završilo je prekomorskim ratovima i gubitkom posljednjih kolonija. U tim zamršenim društveno-političkim okolnostima i u jednoj vrlo antiklerikalnoj sredini, španjolsku Crkvu obilježila je pojava snažnih i utjecajnih ličnosti, koje su se smjelošću vjere i trajnim zalaganjem na odgojnom i karitativnom području znale suočiti s novim izazovima u kulturnim i društvenim promjenama. To je osobito došlo do izražaja u Kataloniji gdje je živjela Blaženikova obitelj.

Josip Tous i Soler se rodio u Iguladi, nedaleko od Barcelone u biskupiji Vac, 31. ožujka 1811. u materijalno dobrostojećoj obitelji s dubokim kršćanskim i vjerničkim korijenima. Bio je deveto od dvanaestero djece roditelja Nikolása Tousa Carrera i Franciske Soler Ferrer. Prema ondašnjem običaju odmah je, već sljedećeg dana bio kršten u župnoj crkvi Svete Marije u Igualadi. Na krštenju mu nadjenuše ime José-Nicolás-Jaime. Također, prema običajima toga vremena, 1817. primio je sakramenat svete Krizme, a slijedeće, 1818. prvu svetu Pričest.

Uloga obitelji u životu i odgoju maloga Josipa je bila od presudne važnosti. U svojoj obitelji primio je klice vjere, ljubavi i straha Božjega, koji su u njemu s vremenom razvijali i donijeli plodove istinske i prave svetosti.

U potrazi za boljim i uspješnijim zaposlenjem njihova se obitelj, 1820. godine preselila u Barcelonu. Upravo je ondje, mladić Josip imao priliku upoznati franjevačku braću kapucine s kojima se sprijateljio. Nakon poduljeg razmišljanja o budućem zvanju i zrele prosudbe, uz nadahnuće i poticaje Duha Božjega, mladić je zamolio da bude primljen među kapucine. Takvim odabirom i prihvatom zamolbe kapucini su ga primili i, 18. veljače 1827. godine, u dobi od 16 godina, stupa u novicijat i oblači kapucinsko redovničko odijelo u samostanu Sarriái koji se nazivao i bio poznat kao „pustinja“.Tom prilikom dobiva novo ime José. Već u godinama svoga školovanja i odgoja pokazao se redovnikom velikih kreposti. Sva braća svjedoče i govore o njegovoj uzornoj sabranosti, uvjerljivoj pobožnosti, spremnoj poslušnosti, istinskoj poniznosti, čistoći i posvemašnjoj vjernosti duhu franjevačko-kapucinske karizme.

Pošto je završio godinu kušnje u novicijatu, 19. veljače 1828. fra Josip je položio privremene jednostavne redovničke zavjete. U sljedećim godinama studira filozofiju i teologiju u samostanima Calella de la Costa i Gerona i Valls. Napredovavši u duhovnom rastu i sigurnosti Božjeg poziva, 1. lipnja 1833. u Tarragoni prima đakonat. Sljedeće godine, 24. svibnja 1834. zaređen je za svećenika po mons. Pedru Martinezu de San Martín. Nakon kraćeg vremena poslan je u samostan svete Madrone u Barceloni, gdje se odlikovao vjernošću u svojoj svećeničkoj službi i dubokim duhovnim životom. Sve njegovo djelovanje bilo je prožeto sjedinjenjem s raspetim Isusom i Euharistijom te Majkom Dobrog Pastira i pobožnostima što je obilježilo i hranilo njegovo duhovno napredovanje u životu.

Dok je boravio u samostanu svete Madrone 1835. zatekao ga je i iznenadio društveni prevrat. Tako je već u lipnju iste godine, zbog ukinuća samostana koji je naredila vlada, zajedno s ostalom braćom bio zatočen u utvrdi Monjuic u Barceloni. Kad je bio oslobođen poslije 18 dana, započeo je njegov teški put progonstva najprije u Francuskoj a potom u sjevernoj Italiji. Godine 1836. vratio se u Francusku u Grenoble, u biskupiju Tuluz. Vršio je svećeničku službu kao kapelan sestara Benediktinki vječnog klanjanja.

Fra Josip je, premda prisiljen boraviti izvan samostana, zauzet velikom pastoralnom djelatnošću, uvijek ostao vjeran i pravi brat kapucin, živeći kao siromah, gajeći poniznost, ljubav prema šutnji, gorljiv život molitve, posvećujući se materijalnim i duhovnim potrebama onih koje je susretao i kojima je služio. O tome izvještavaju dva izuzetna svjedočanstva, da je u vrijeme progonstva u Francuskoj bio doista revan u apostolatu i gorljiv u pobožnosti. Tako, biskup iz Tuluza mons. Pavao D' Artrós u jednom svjedočanstvu od 28. kolovoza 1842. ovako je zapisao: „Svjedočimo i potvrđujemo da je naš u Kristu ljubljeni Josip Tous, španjolski svećenik, nastanjen u našem glavnom gradu otprilike šest godina, čistoćom vjere, cjelovitošću običaja i izvrsnošću u crkvenim krepostima, zaslužio poštovanje sviju i stoga ga preporučujemo da navedeni svećenik, što je moguće bolje, posvuda bude dobrostivo primljen i pripušten slavlju svete mise, uz dopuštenje ovlaštenog poglavara“ (Positio, vol. II, str. 180).Jednako tako i sestre Benediktinke, kod kojih je bio kapelan, daju odvažno i veliko svjedočanstvo zapisavši u svojoj Kronici o njegovoj pobožnosti i ljubavi prema siromaštvu.

Vratio se u Španjolsku 1843. godine s nadom da će se moći uključiti u kapucinski samostanski život, ali su mu to spriječili tadašnji liberalni zakoni. Nastanio se kod jedne obitelji, ostajući uvijek vjeran strogom pokorničkom stilu kapucinskoga života. Vršio je svoju svećeničku službu u župi Esparragure u Barceloni kao pomoćnik, a od 1848. u župi svetog Franje Paulskog u Barceloni. Uvijek je bio veseo u življenju svoga predanja Bogu, pa i onda kad se kao svećenik i redovnik, morao suočiti s patnjama i tjeskobama, ponekad s prezirom i pogrdama neprijateljski raspoloženih ljudi. U župi svetog Franje Paulskog prihvatio je službu duhovnog ravnatelja jedne „Pobožne udruge slavne male mučenice svete Romane“. Posebno je promicao štovanje Majke Dobrog Pastira.

Potaknut željom mladih djevojaka iz te udruge, koje su se zauzeto predale službi kršćanskog odgoja djevojčica i djevojaka, fra Josip Tous i Soler je u ožujku 1850. osnovao Institut sestara Kapucinki Majke Božje Božanskog Pastira. Sam je sastavio Konstitucije za njihov način života i dobio sva crkvena odobrenja. Iz Konstitucija se naziru dva temeljna opredjeljenja i zadaci nove redovničke zajednice. Prije svega moraju gajiti istinsku pobožnost prema Mariji, Majci Božanskoga Pastira i vršiti odgojnu službu za djecu i mladež.

Josip je za njih otvorio više redovničkih kuća, a 1858. i kuću u Capelladesu koja će postati glavnom matičnom kućom tog Instituta.

Fra Josip nije nikada i u ničemu štedio sebe u svem pastoralnom radu i djelovanju, kada je bilo u pitanju dobro duša i Crkve. Iscrpljen naporom dobrih djela u nesebičnom sebedarju sazrjevši u krepostima i svetosti, Josip je susreo sestricu smrt i preselio se u vječnost, 27. veljače 1871. dok je slavio Euharistiju u kolegiju Majke Božanskog Pastira u Barceloni. Njegovom smrću ugasilo se ovozemaljsko svjetlo njegove uzornosti u služenju Bogu, a zasjalo nam je novo, nebesko svjetlo, po liku blaženog Josipa da nas vodi u hodu do posvećenja i spasenja.

Crkva je prepoznala uzornost Josipova života, i željela ga je dati vjernicima kao primjer nasljedovanja. Pokrenula je stoga postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Biskupijski proces je završio 1992. u Barceloni. Potom su svi dokumenti preneseni u Rim, gdje se nastavio apostolski proces za proglašenje blaženim kao i postupak za utvrđivanje herojskog stupnja kreposti. Nakon tih ispitivanja, u nazočnosti pročelnika Kongregacije za proglašenje svetaca, papa Benedikt XVI. je , 19. prosinca 2009. potpisao Dekret kojim se potvrđuju herojske kreposti i čudesa za fra Josipa i Soler.
U nedjelju Dobrog Pastira, 25. travnja 2010. godine papa Benedikt XVI proglasio ga je u Barceloni blaženim.