Sveti Elzear i Blažena Delfina
supruzi, treći Red Svetog Franje
(1283. - 1373.)
spomendan 26. rujna
Blažena Delfina je bila kćerka jedinica marsejskog grofa i grofice, a rodila se god. 1283. u Puy–Michelu. već je kao djevojčica bila na veliku radost i utjehu svojoj obitelji. Po tadašnjem običaju već u dobi od 12 godina zaručena je s jednim mladim plemićem koji svojom plemenitošću nije zaostajao za njom.
Bio je to Elzear, sin grofa od Ariana, i već od malena primio je temeljit kršćanski odgoj. Vjenčanje je uslijedilo 4 godine nakon zaruka. Bio je to brak u kojem je to dvoje živjelo u čistoći, odabravši baš tu krepost kao sredstvo postizavanja kršćanskog ideala savršenstva U njihovu zamku Ansouis živjelo se više pokornički nego gospodski, živjeli su više kao askete negoli bogati feudalci. Kad su se preselili u dvorac Puy–Michel, ušli su u treći red Sv. Franje. Tada se njihov nutarnji život obogatio još jednom dimenzijom: ljubavlju prema bližnjemu, koja se očitovala u velikoj dobrotvornosti prema siromasima.
Sami su živjeli skromno da bi svoja dobra mogli što obilnije dijeliti bijednima. Odlikovali su se u svim djelima milosrđa. Kad je Sveti Elzear bio pozvan u svoje vojvodstvo di Ariano kao poklisar u Napuljskom anžuvinskom Kraljevstvu, njegova i njegove žene dobrotvornost postadoše još obilnije. No u tom kraju, koji je bio neprijateljski raspoložen prema vladarima Anžuvincima pa su bune i neredi bili na dnevnom redu, Elzear i Delfina postadoše i ambasadori mira i sloge medu ljudima, postadoše u duhu Evanđelja pravi mirotvorci.
Sveti Elzear je nešto kasnije umro u Parizu i bio sahranjen u Provansi. Delfina ga je naprotiv dugo nadživjela sačuvavši njegovu uspomenu osobito dobrotvornim djelima i ustanovama. Doživjela je veliku radost da je još za njezina života Crkva njezina muža uvrstila u broj svetaca. Umrla je sva sretna u dubokoj starosti od 90 godina. Pokopana je uz svoga svetoga muža, a njoj je priznat naslov blaženice. Promatrajući život blažene Delfine i njezina svetog muža Elzeara, dolaze nam na pamet rijeci francuskog pisca Charlesa Peguyja, koji je negdje zapisao: »Potrebno je spasiti se zajedno, doći zajedno dragome Bogu. Ne može se naći dragoga Boga sam bez drugih. Stoga valja misliti na druge, malo raditi i za druge. Žto će nam Gospodin reci ako mu se vratimo sami bez drugih?« Postoji čitav niz mogućnosti za svagdašnju primjenu ljubavi prema bližnjemu.
Valja ih samo uočiti i prihvatiti. Svaki je čovjek moj brat pa bih se prema njemu morao bratski i ponijeti, u pravoj i nehinjenoj bratskoj ljubavi. To nije lako, koji put zna biti naročito teško. No i tada valja vježbati bratsku i sestrinsku ljubav jer nas tako uči Gospodin, uči riječima, a još više svojim životom. To nas isto uče svojim primjerom i njegovi najbolji učenici i sljedbenici, Božji sveci i svetice.