Sveti Sigfride Švedski

benediktinac, biskup i misionar

(+1045)

Spomendan 15. veljača


Sveti Sigfrid (Siegfried, Sigfridus, Sigurd), engleski misionar, benediktinac, „apostol Sjevera“, švedski biskup, rodio se u X. stoljeću, u engleskom gradiću Glastonburyju (Somerset). Nakon svetog Ansgara (801-865), nadbiskupa Hamburga i Bremena, prvog „apostola Sjevera“, Sigfrid je kao drugi dobio isti naslov. Bio je prvi od mnogih engleskih misionara, koji su širili kršćanstvo u Norveškoj, Švedskoj i Danskoj. Mladost je po svemu sudeći proveo u nekom samostanu u zapadnoj Engleskoj, a kao svećenik djelovao je u Yorku i Glastonburyju. Stigao je preko Norveške i Danske u Värend (provincija Småland), zajedno sa svojim nećacima, svćenikom Unamanom, đakonom Sunamanom i podđakonom Vinamanom. Tamo je podigao i crkvu. Proslavio se kad je 1008. u Husabyju (provincija Västergötland) pokrstio švedskog kralja Olofa Skötkonunga. Za to vrijeme njegove su nećake umorili poganski pljačkaši. 

Kad se Sigfrid vratio u Värend, ugledao je kako na jednom jezeru pluta drveno vjedro s odsječenim glavama njegovih nećaka. Kralj Olaf odlučio je pogubiti ubojice, ali Sigfrid se usprotivio smrtnoj kazni. Nije htio uzeti ni novčanu odštetu, a takvim postupkom ojačao je svoj misionarski ugled. Relikvije Sigfridovih nećaka, svetih mučenika, počivaju u srednjoj lađi katedralne crkve u Växjöu. Sigfrid je propovijedao evanđelje u južnoj Švedskoj i gradio crkve. Prva švedska biskupija uspostavljena je u gradu Skari (provincija Västergötland), a Sigfrid je postao prvim švedskim biskupom, sa sjedištem u gradu Växjöu (povijesna provincija Småland). Preminuo je 1045. u Växjöu. Svetim ga je proglasio oko 1058. papa Hadrijan IV. Mnogi, ponekad prijeporni podaci o svetom Sigfridu potječu iz legende, nastale u XIII. stoljeću. Zaštitnik je Švedske, a štuju ga i katolici i protestanti, naročito u skandinavskim zemljama (Švedska, Norveška, Finska i Danska). Njegove relikvije nalaze se u danskim gradovima Kopenhagenu i Roskildeu.