Sveta Veronika Jeruzalemska

mučenica

( I. stoljeće)

Spomenmdan 6. veljača

Blažena Katarina Emerik -U viđenjima “Gorke Muke Gospodina našega Isusa Krista” donosi i cjeloviti životopis Svete Veronike Jeruzalemske od djetinjstva, života u Jeruzalemu, susreta sa Isusom na križnom putu, kada je primila krvavu sliku Isusovu, koju je nosila u Rim, pa kako je na povratku doživjela mučeništvo u jeruzalemskom zatvoru.

Prvi dio. VERONIKIN ŽIVOT DO KRIŽNOG PUTA

Serafija bijaše Sirahova žena — njezin muž bijaše član hramskog vijeća — koja zbog svojeg pružanja svoga rupca Isus na križnom putu zadobi ime Veronika, od vera ikon (istinska slilka)

Serafija bijaše sestrična Ivana Krstitelja, jer njezin otac i Zaharija i bijahu sinovi dvojice braće. Ona bijaše iz Jeruzalema. Kad je Marija kao červerogodišnja djevojčica dovedena k djevicama u hramu, vidjeh da Joakim i Ana drugi pratitelji idu u očinsku kuću Zaharijinu, nedaleko od riblje tržnice. U njoj je živio jedan vrlo stari Zaharijin rođak. Mislim da je to bio njegov stric, a Serafijin djed. Već tada je bila znatno starija od Marije, razlika je bila pet godina. I prigodom Marijina vjenčanja s Josipom bila je starija od blažene Djevice. I sa starim Šimunom, koji je prorokovao pri Isusovu prikazanju u hramu, bila je u srodstvu, i od mladosti prijateljica s njegovim sinovima. Ovi već zarana baštiniše od svoga oca čežnju za Mesijom, koju je dijelila i Serafija. To očekivanje spasenja ostade tada u srcima mnogih dobrih ljudi kao skrivena ljubav, drugi to ni ne slutiše za doba u kojem su živjeli. Kad dvanaestogodišnji Isus ostade u Jeruzalemu da naučava u hramu, Serafija starija od Majke Isusove, još uvijek bijaše neudanu. Slala je Isusu hranu u malo prenoćište u Jeruzalemu, karmo je svraćao kad nije bio u hramu. To bijaše isto konačište, na četvrt sata od Jeruzalema prema Betlehemu, u kojemu je Marija, kad je nakon Kristova rođenja išla iz Betlehema u hram da prikaže Isusa, provela s Josipom jedan dan i dvije noći kod dvoje staraca. To su bili eseni; žena je bila u srodstvu s Ivanom Huzinom. Poznavali su svetu Obitelj. To prenoćište bijaše ustanova za siromahe; Isus i Njegovi učenici tamo su često našli utočište, i u zadnje dane Njegova života, kad je poučavao u hramu, Serafija mu je često tamo slala jelo. No, domaćini prenoćišta tada bijahu neki drugi ljudi.

— Serafija se je kasno udala; njezin muž Sirah, iz potomstva krjeposne Suzane, bijaše član hramskog vijeća. Budući da je ispočetka bio vrlo nesklon Isusu, Serafija je zbog svoje prisnosti s Isusom i svetim ženama morala mnogo toga pretrpjeti od njega. Da, čak ju je više puta na dulje vrijeme zatvorio u jedan podrum. Josip iz Arimateje i Nikodem obratiše ga, postade popustljiviji i dopusti svojoj ženi da slijedi Isusa. Na suđenju Isusu kod Kajfe jučer u noći i danas ujutro on se s Nikodemom, Josipom iz Arimateje i drugim dobronamjernim ljudima očitovao za našeg Gospodina, i s njima napusti sinedrij. Serafija je bila uvijek lijepa, naočita žena, i sa više od pedeset godina. — Za Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, bila je među drugim ženama, s djetetom u rukama, kako uzima svoj rubac s glave i radosno ga prostire po putu. To bijaše isti rubac, koji pružila Gospodinu u turobnoj, ali pobjedonosnoj povorci, da ublaži tragove Njegove patnje, isti rubac koji svojoj samilosnoj vlasnici dade novo, slavno ime Veronika i koji se i danas javno časti u Crkvi."

Drugi dio - VERONIKA PRIMA NA KRIŽNOM PUTU ISUSOV KRVAVI LIK NA SVOJEM RUPCU

Ulica po koojoj se kretala povorka duga je ulica, što pomalo zavija ulijevo i ima više pokrajnih ulica. Sa svih strana pristizahu dobro odjeveni ljudi prema hramu; dio njih povuče se iz farizejskog straha, da se ne onečiste, a dio pokaza time malo samilosti. Gotovo dvije storine koraka bijaše Šimun pomogao Gospodinu nositi teret križa, kad iz jedne lijepe kuće na lijevoj strani ulice, do čijeg predvorja stubama vodi terrasa, sa širokim zidom i svjetlucavim rešetkama, pojuri prema povorci visoka, otmjena žena držeći za ruku djevojčicu. To bijaše Serafija, Sirahova žena – njezin muž biojaše član hramskog vijeća – koja zbog svojeg današnjeg čina dobi ime Veronika , od vera icon (istinska slika).

Serafija kod kuće bijaše pripravila izvrsno mirisavo vino, s popbožnom željom da njime okrijepi Gospodina na Njegovu patničkom putu. U bolm+nom iščekivanju već je jedanput išla pred povorku pod koprenom, s malom djevojčicom koju je posvojila, kako idu uz povorku, kad je Isus susreo svoju svetu Majku. Ali u gužvi nije pronašla odgovarajuću prigodu, pa požuri kući da tamo pričeka Gospodina.

Ona zastrta koprenom iziđe na uilicu, preko ramena joj je visio platneni rubac, djevojčica, u dobi oko devet godina, stajaše uz nju, a kad se povorka približi, ona sakrije vrč s vinom pod gornju haljinu. Oni na čelu povorke pokušahu Serafiju uzaludno odgurnuti, no ona iz ljubavi i sućuti bijaše sva izvan sebe, progura se s djetetom, koje joj se držalo za haljinu, kroz svjetinu sa strane, preko vojnika i redara, stupi Isusu na put, padne na koljena i podiže prema Njemu rašireni rubac, zavapivši: „Dopusti mi, da obrišem lice svoga Gospodina!“ Isus uze rubac lijevom rukom i pritisne ga na svojeokrvavljeno lice, zatim, prislonivši ga na desnu ruku kojom je držao križ, stisne rubac objema rukama i zahvalno joj ga vrati; ona poljubi rubac, pritisne ga ispod ogrtača na srce, te ustade. Djevojčica bijaše bojažljivo podigla vrč s vinom, no redari i vojnici ne dopustiše joj da okrijepi Isusa. Odvažnost toga čina izazavala je komešanje naroda, što je nakratko zaustavilo povorku, i omogućilo joj da Isus pruži rubac. Farizeji na konjima i redario raszjariše se, međutim, zbog tog zadržavanja, a još više zbog javnog iskazivanja štovanja prema Gospodinu, te počeše udarati i i vući Isusa, a Veronika pobježe s djetetom u kuću.

Čim stupi u svoje odaje, položi rubac ispred sebe na stol i padne u nesvijest; djevojčica klekne kraj nje jecajući. Takvu je poronađe jedan obiteljski prijatelj što naiđe i vidje kako leži kao mrtva pokraj raširenog rupca na kojemu zakrvavljeno Isusovo lice bijaše zastrašujuće, ali čudesno jasno otisnuto; on ostade užasnut, dozove je svijesti i pokaže joj Gospodinovo lice. Ona plačući, a istodobno utješena, klekne pred rubac i uzvikne: „Sad ću napustii sve, jer Gospodin mi ostavi uspomenu.“

Taj rubac bijaše otprilike triput duži no širi, od tanke vune, a najčešće su ga nosili oko vrata, katkad i još drugi preko ramena; bijaše običaj s njime ići pred tugujuće, plačuće, iznurene, bolesne, umorne i brisati im njime lice; to bijaše znak ožalošćenosti i sućuti. U toplim zemljama oni su se darivali. Taj je rubac poslije uvijek visio na uzglkavlju njezine postelje.

Treći dio : VERONIKIN PUT U RIM I MUČENIŠTVO U JERUZALEMU.

U trećoj godini nakon Isusova uzačašća na nebo odasla rimski car Tiberije jednog od svojih ljudi u Jeruzalem da prikupi svjedočanstva o svemu što se govori o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Taj čovjek dovede sa sobom u Rim Nikodema, Serafiju i jednog rođaka Ivane Huzine, učenika Epafrasa. Ovaj posljednji bijaše običan poslužitelj kod učenika, a prije bijaše poslužitelj i glasnik svećenika u hramu. On Isusa vidje odmah prvih dana nakon uskrrsnuća kod apostola u Cenakulu i drugdje. — Veronika stigne u Rim kod cara, koji bijaše bolestan. krevet mu bijaše povišen na nekoliko stuba, dolje je visio veliki zastor, soba bijaše četverokutna, ne prevelika, imala malene prozore, no sa stropa je padalo svjetlo i dolje su visjele vrpce s pomoću kojih su se mogli otvarati i zatvarati kapci. Car bijaše sam, njegovi ljudi bijahu u predsoblju. Veronika, osim onog rupca, ima sa sobom još jedno platno iz Isusova groba, i da je raširila rubac ispred cara. To bijaše dugi, uski komad tkanine, koji je ona prije nosila kao veo oko glave i vrata. Isusov otisak nalazio se na jednom kraju, i kad ga pokazivaše caru, skupi drugom rukom dužu stranu rupca. Lice Isusovo ne bijaše kao prava slika, već otisnuto krvlju, bijaše i šire od slike, jer je tkanina bila priljubljena svuda oko lica. Na drugome platnu koje Veronika imaše uza se bio je otisak izbičevana cijela Isusova, to platno je bilo na kojem su Isusa oprali prije polaganja u grob. Car nije dotaknuo te rupce. Ali od pogleda na njih on ozdravi. Htjede zadržati Veroniku u Rimu, i dati joj za nagradu kuću i imetak i dobre sluge, no ona ne zatraži ništa drugo nego da se vrati u Jeruzalem i umre tamo gdje je Isus umro. Sa svojom pratnjom vrati za progona kršćana u Jeruzalemu. Veroniku s nekim drugim ženama uhvatiše. Bila je bačena u tamnicu. Isus ju je utješio Tijelom i Krvlju za vječni život — Veronika od Isusa bi okrunjena kao mučenica.

Veronikino platno kao dragocijena relikkvija čuvalo se u rimskoj bazilici Svetog Petra, blizu groba apostolskog prvaka, vjerojatno od VIII. Stoljeća do 1608. Od XVII. Stoljeća Veronikin robac, veličine 17 puta 24 centimenta, čuvaju redovnici kapucini u bazilici Volto Santo u Manoppellu kod Pescare (Abruzzo). To svetiše je 1. Rujna 2006. Posjetio papa Benedikt XVI.