Blažena Elizabeta Ruetska

Rodila se na sjever od Bodenskog jezera uz Waldsee kao kći jednog tkalca, u tadašnjoj biskupiji Konstanz. Roditelji su je od malena odgajali u pobožnosti prema Bogu. Radi njezine plemenitosti srca i blagosti nazvana je “dobra Beta.”

Već u dobi 14 godina bila je pod duhovnim vodstvom jednog augustinskog prepozita koji je opisao njezin kariznatsko mistični život. Sa 17 godina stupila je u samostan Trećeg reda Sv. Franje u Reute, blizu rodnog mjesta. Trudila se da i u sitnim stvarima bude što vjernija, te se vlada što savršenije.

Budući da njezin samostan nije imao strogu klauzuru, voljela je povućenost i samoću, te nikada nije prelazila samostanskog praga, pa su je imali običaj zvati “zazidana”. Da ju pročisti poslao joj je Gospodin teške duševne patnje i dopustio je da su je susestre držale za lažnu prevaranticu i licemjerku i kao prema takovj su se vladale. No ona je svojom postojanom ljubavlju, strpljivošću i poniznošću konačno pokazala da je ispravna. I sa teškim bolestima punih boli kušao ju je Gospodin. No ona je nalazila u svim svojim patnjama svoju utjehu u razmatranju Muka Kristovih i u Presvetom Oltarskom Sakramentu. 

Sveta Euharistija bila je njezin život i njezina radost. Kod klanjanja u crkvi znala je čitave sate promatrati presveti Sakramenat a da nebi trepnula okom. Ona je dane i noći posjećivala Spasitelja u Svetohraništu. Od svoje 19. godine pa do smsrti, korz punih 15 godina, nije uzimala ikoju zemaljsku hranu, živjela je samo od Svete Pričesti. Bila je ukrašena nadnaravnim milostima, znala je tajne srdaca i vidjela sakrivenu budućnost. Na jednu veliku svetkovinu Blaženu Elizabetu zahvate tako strašne boli da nije mogla ići na kor da bude na Svetoj Misi. Bilo je tada u samostanu samo četiri sestara.

Nakon Svete Mise stavio je svećenik na patenu četiri posvećene Hostije te uz pratnju jednog ministranta dođe na kor  te pričesti tri prisutne sestre. Sa preostalom hostijom htjede pričestiti bolesnicu.  Ali na putu prema sobi bolesnice primjeti sa zaprepaštenjem da nema više na pateni Hostije. Mislijo je da ju je putem izgubio, i tražeći se vrati oltaru, bez da ju nađe.  Ponovo sve pretraži, ali uzalud. U svojoj zbunjenosti pođe Elizabeti. Kod ulaska u bolesničku sobu primjeti njezin smješak.  Tada reče svećenik: “Elizabeta, ti se smješiš, a ja ne znam  što da mislim od žalosti!”

Elizabeta mu odgovori: “Neka te ostavi žalost,  sveta Hostija nije izgubljena, prije nego ste ostale sestre pričestili, moje je srce godjelo za tom nebeskom Hranom, tada dođe Isus, moja Ljubav, vidljiv  k meni u onom obličju, u kojem je nekoč na zemlji hodao, u pratnji svetih Anđela koji su bili svi sa zapaljenim svijećama. On je sam sa svojim rukama u moja usta položio onu svetu Hostiju koju ste Vi smatrali da je izgubljena. On me je nahranio svojim Tijelom i Krvlju!”. Blažena Elizabeta je uz pet velikih Rana Isusovih dobila i sedam rana na glavi kao što je to imao Isus od trnove krune. U svojoj smrtnoj muci dala je da se čita Muka Isusa Krista. Kada su čitali riječi: “i ispusti dušu” (Mt 27,50), i njezina duša ode u Nebo25. studenog 1420. godine. 

Ubrzo je od puka bila čašćena kao svetica, pa je Papa Klement VIII nakon osmogodišnjeg ispitivanja dopustio njezino čaščenje sa Misom i Časoslovom za biskupiju Konstanz. Blaženom je proglašena 1766. Njezini ostaci se nalaze u dragocjenom kovčegu u samostanskoj crkvi u Ruete.