Sveti Odilo

opat

( +1049.)

spomendan 1. siječnja

U Clunyu  se nekoć nalazila slavna benediktinska opatija, uz papu i cara tada treća europska velesila. Danas su od nje ostali samo još dragocjeni dijelovi koji nam bar donekle mogu dočarati njezinu nekadašnju veličinu. Izuzeta od svake ovisnosti o svjetovnim vlastima, pa čak i o mjesnim crkvenim, opatija je bila ovisna jedino o Rimu. Ta sloboda pogodovala je veoma njezinu procvatu koji je dosegao toliki stupanj da su je čak nazivali "drugim Rimom". Pokretač križarskih vojni papa Urban II. govorio je da Cluny blista nad svijetom kao neko drugo sunce.

Njegovi monasi učenjaci, pisci, umjetnici, krčitelji šuma i šikara, iluminatori rukopisa, propovjednici, isposnici, molitelji i neumorni osvajači duša učinili su neizrecivo mnogo za procvat i razvoj zapadne kršćanske kulture. Arciopat, opat opata, poglavar i neposredni učitelj velike opatije, svojim utjecajem i ugledom bio je kao neki drugi papa. Peti opat toga slavnog samostana bio je sv. Odilo, koji se također danas slavi.

I njegov spomendan na početku nove građanske godine može imati za nas veliko značenje. On se uz ljubav prema Bogu odlikovao i velikom ljubavlju prema bližnjemu, pa nam je odličan uzor kako valja vjerno izvršavati dvije najveće zapovijedi u evanđeoskom zakonu. Sv. Odilo živio je u X. i XI. stoljeću. Potjecao je iz plemićke obitelji iz pokrajine Overne. Po naravi je bio boležljiv i djelomično uzet. Tim nedostacima nije se dao smesti, već se marno duhovno izgrađivao i na taj način osposobljavao za svoju veliku životnu misiju. U žilavoj borbi uspio je izvojevati pobjedu nad svojom naravi koja je bila veoma sklona na sjetilnost.

Duša pročišćena tjelesnim mukama i svladavanjem bila je osposobljena za uspon na visine kršćanske savršenosti, za mudrost i ljubav prema Bogu i bližnjemu. I Odilo je dokaz za tvrdnju da se i sveci ne rađaju kao takvi, već da to postaju, i to uz Božju milost i dugotrajnim strpljivim vježbanjem. To je veliki zak on uspona. Vrhunci se ne osvajaju odmah, već se na njih dobro opremljen pomalo ali neprestano valja uspinjati, što traži i vremena i energije. Svetac se ne postaje na lagan i jeftin način. Da bi sigurnije i slobodnije išao putem svetosti, Odilo je stupio u samostan Cluny. Tu je prema svojim mogućnostima velikodušno ostvarivao benediktinsko životno načelo: "Moli i radi!" U samostanu, koji je brojio i do 400 redovnika, bio je, sigurno, jedan od najboljih, što je znak velikog duha, a to ga je dovelo do toga da je jednoga dana po volji Božjoj i svoje braće morao kao opat, vrhovni poglavar, preuzeti kormilo velike i slavne opatije.

Sada je imao obilje prilika da poveća svoju veliku dobrotvornost prema onima koji trpe. Kako je sam trpio, postao je sposoban lakše se uživjeti i u druge patnike. Godine 1016., kad je zavladala velika glad, iz samilosti prema gladnima prodao je čak i dragocjene predmete samo da bi namakao kruha za svoje drage siromahe. On je dobro znao da gladom izmučen čovjek može lako upasti u očaj i zaboraviti Boga. Zato je potrebno najprije pomoći tijelu da bi se onda bolje moglo pomoći i duši i čitavom čovjeku. Plemenitost svetog Odila očitovala se na još jednom području. On je mnogo mislio i na duše pokojnika. Da bi pomogao onima za koje je vjerovao da se nalaze u čistilištu, po svetkovini Sviju svetih, tj. 2. studenoga, uveo je svečano bogoslužje za pokojnika.

Njegovu praksu preuzela je kasnije cijela Crkva pa tako još i danas slavimo Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan, kad naročito molimo za naše drage pokojnike. Sveti Odilo umro je pun dana i zasluga g. 1049. Još za života bio je u velikoj časti ne samo među svojim redovnicima nego i daleko izvan granica svoje opatije. Njegova uspomena traje i danas, a njegov primjer govori nam kako moramo ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Lijep program za ostvarivanje kroz čitavu godinu. Svi dani nove godine bit će lijepi ako budu ispunjeni djelima ljubavi.