Sveta Genoveva Pariška

djevica

( 422. - 512.)
spomendan 3. siječnja

djevicaGenoveva je bila dijete siromašnih roditelja koji su stanovali u mjestu Nanterce. Njezino prvo zanimanje bilo je čuvanje stada; bila je pastirica. Već od djetinjstva bila je veoma pobožna i bogobojazna. Čuvajući stado imala je mnogo vremena za molitvu i razmišljanje o Bogu. Kako je bila nevina i imala djetinju vjeru, Bog je svojim svjetlom i milošću sve više ulazio u njezinu dušu. Genoveva je bila tipična duša na koju možemo primijeniti Spasiteljeve riječi: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je tebi tako bilo milo" (Mt 11, 25-26). Ona je svojom nevinošću, poniznošću, malenošću, jednostavnošću, postala dostojna i sposobna da joj Bog objavi svoje tajne i poruke.

Već u 15. godini shvatila je ljepotu života koji je sav posvećen Bogu. Po običaju tadašnjega vremena biskup German zaogrnuo ju je koprenom, što je bio izvanjski izražaj zavjetom Bogu posvećenoga djevičanstva. Nakon smrti roditelja došla je u Pariz da ondje pod biskupovim vodstvom provodi neke vrste samostanski život. Njezin primjer i svetost bili su temelj ugleda što ga je brzo zadobila kod priprostih ljudi. Kad se franački kralj Klodvig koncem V. stoljeća dao pokrstiti, uzeo je djevicu Genovevu na svoj dvor da mu bude savjetnica. Ondje je ona sklopila intimno prijateljstvo s njegovom ženom, svetom Klotildom.

I tako vidimo na počecima franačke Crkve ne samo svete biskupe već i dvije svete žene, koje su i u Crkvi i u državi vršile silan utjecaj. Sveta Genoveva umrla je godine 512. te je pokopana u kraljevsku grobnicu. Pariz je štuje kao svoju zaštitnicu. Godine 451. Atila je provalio i u Galiju te krenuo prema Parizu, koji je već tada bio značajan tvrdo utvrđen grad na rijeci Seini. Bjegunci koji su bježali s istoka pripovijedali su o strahotama što ih počiniše divlji Huni. Stanovnike grada zahvatio je zbog tih vijesti paničan strah. Sve je izgubilo glavu i počelo se spremati na bijeg. U to po grad, doista, stravično vrijeme, živjela je u njemu jedna sveta djevica po imenu Genoveva, kojoj je pošlo za rukom smiriti uznemirene duhove. Nije to išlo baš tako lako ni jednostavno.

Svi su željeli rijekom Seinom pobjeći u Orleans nadajući se ondje većoj sigurnosti. Sveta Genoveva počela je građane uvjeravati kako će Pariz biti pošteđen. Njoj je to Bog objavio. Narod joj nije odmah povjerovao. Tada je u aferu zahvatio i pariski biskup German, čovjek sveta života, koji je uživao poštovanje i ugled kod svih. On se stavio na stranu djevice Genoveve i narod joj je povjerovao te se počeo spremati na obranu i otpor. I, doista, Atila je promijenio smjer i udario upravo prem a Orleansu koji je strašno stradao. S pravom se možemo pitati odakle toj djevici Genovevi takva moć da je, uz biskupa sv. Germana, u onim teškim trenucima bila najhrabrija i najvažnija osoba? - Odgovor možemo jedino naći u njezinoj vjeri i svetosti.

Ona je bila povezana s Bogom, s njime uvijek računala i na njega se oslanjala. To, doduše, zvuči neobično, ali mi drugog ni boljeg tumačenja, doista, ne nalazimo. Sv. Genoveva može nam poslužiti kao uzor ljubavi prema Crkvi i domovini. Iako je živjela za Boga u posvećenom djevičanstvu, ipak je osjećala sa svim potrebama svoje Crkve i svoga naroda. Štoviše, u najtežem času po svoj narod postala mu je neke vrste spasiteljicom kao Judita i Estera u Starom zavjetu, a Ivana Arška, samo mnogo kasnije, u novije doba. Kršćanin će uvijek ljubiti svoju domovinu i narod te njegovo dobro i budućnost uključivati u svoje svakodnevne molitve. U tom smislu piše sv. Pavao Timoteju: "Tako, prije svega, molim da se upravljaju prošnje, molitve, zazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na višem položaju, da mognemo provoditi tih i miran život u punoj pobožnosti i dostojanstvu.

To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim..." (1 Tim 2, 1-3).  Morali bismo baš kao kršćani uvijek biti takvi da bi se i o nama moglo reći ono što je oko godine 150. sv. Justin, mučenik, rekao rimskim vlastodršcima: "U čitavom svijetu za ispravno održavanje poretka nemate boljih pomoćnika ni saveznika od nas kršćana." Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice: čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke. On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života. Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.  "Katolici se moraju smatrati obaveznima da u odanosti prema naciji i u savjesnom ispunjavanju svojih građanskih dužnosti promiču zajedničko dobro; to moraju tako ozbiljno činiti da građanska vlast računa s njihovim mišljenjem i tako bude pomognuta da se pravedno izražava i da zakoni budu u skladu s moralnim zapovijedima i zajedničkim dobrom.

Katolici koji su vješti za javne društvene dužnosti i upućeni u vjeri i kršćanskom nauku i kako odgovara, neka ne odbijaju obnašanje državnih službi jer po njima, ako ih sposobno obavljaju, mogu pomoći zajedničkom dobru i ujedno utirati put Evanđelju..." (14). "Građani treba da goje velikodušnu i vjernu ljubav prema domovini ali bez duhovne ukočenosti, to jest tako da istodobno imaju pred očima dobro čitave ljudske obitelji koja je združena raznim vezama između rasa, naroda i država. Svi kršćani treba da u političkoj zajednici postanu svjesni svoga posebnog poziva; oni, naime, treba da dadu primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavoga društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću.

U uređenju vremenitih stvari neka priznaju kao legitimna mišljenja koja se međusobno razilaze i neka poštuju građane koji, pa i udruženi, pošteno brane svoje mišljenje. A političke stranke moraju promicati ono što se po njihovu sudu traži za opće dobro; ali nikada nije dopušteno vlastitu korist pretpostaviti općem dobru... Neka besprijekorno i razborito nastupaju protiv nepravde i nasilja, protiv samovolje vlasti i netolerantnosti pojedinoga čovjeka, ili političke stranke; neka se iskreno i pravično, dapače, s ljubavlju i političkom hrabrošću, posvete dobru svih" (75)