Sveti Arkadije iz Mauritanije

mučenik

( +304.)
spomendan 12. siječnja

mučenik

Sv. Arkadije je živio u III. stoljeću kao jedan od najuglednijih građana grada Cezareje u Mauretaniji za vladavine cara Valerijana, velikoga progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin koji je svoje kršćanstvo shvaćao posve ozbiljno. Kad je car Valerijan godine 253. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekrete, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom, jačanjem volje i pokorom pripremi za eventualno mučeništvo. Znao je dobro da je čovjek od naravi i prepušten sam sebi veoma slab i zato je tražio snage od onoga koji je jedini može dati.

Svoje imanje i svoja dobra dao je na upravu povjerljivom prijatelju. Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslale su vojnike u njegovu kuću da ga dovedu na žrtvovanje. Kako ga nisu našli, uhvatiše umjesto njega upravitelja njegovih dobara. Ta je vijest doprla i do Arkadija. On se odmah vrati iz osame, prijavi sucu, tako da njegov prijatelj ne mora trpjeti umjesto njega. Rekao je sucu: "Ako moj prijatelj leži u zatvoru umjesto mene, molim te, otpusti ga jer on je nevin!

Ovdje sam dobrovoljno i spreman sam položiti račun." Sudac se obradovao zbog tolike plemenitosti srca pa mu je odvratio: "Ako se sada odlučiš da žrtvuješ bogovima, oprostit ću ti tvoj bijeg." Arkadije odgovori odlučno i neustrašivo: "Što? Zar misliš da će Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti se i počiniti idolopoklonstvo?" Sucu se tako jasna riječ učini kao prekršaj protiv cara i države, koji se moraju poštivati kao kakva božanstva, pa zapovjedi da Arkadiju odsijecaju ud za udom. I odmah ga pograbiše krvnici da na njemu izvedu tu okrutnu i nečovječnu presudu.

Arkadije je stenjao trpeći nepodnosive muke, povremeno gubio svijest, ali se nije dao slomiti. U srcu je molio snagu od Gospodina da ostane vjeran do konca. I krvnici su slušali kako govori sam sebi: "Sretni udovi, sad ste mi tek postali pravo dragi i dragocjeni, je odsada doista pripadate Bogu budući da ste mu prineseni za žrtvu!" Posljednjim silama obratio se i sakupljenom narodu: "Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!" Nakon tih riječi sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda. Strahovita progonstva kojima je Crkva bila izložena kroz prva tri stoljeća svoje povijesti bila su za nju i izvorom velikoga blagoslova.

Krv mučenika postala je sjemenom iz kojega su nicali novi kršćani. I tako je, unatoč svim progonstvima, broj vjernika neprestano rastao što je očit znak i dokaz božanskoga podrijetla naše svete vjere. Svjesna blagoslova svojih mučenika Crkva ih je odmah od početka počela štovati, a to je štovanje i danas živo i u duhu vjere posve opravdano.