Blaženi Arno Salcburški

opat i biskup

( 740. - 821. )

spomendan 24. siječnja

Salzburg je nešto izvanredno: i po Alpama koje ga okružuju, i po rijeci Salzach koja ga oplakuje, i po Mozartu kojemu je pripremio kolijevku, i po ljetnim festivalima koji skupljaju ljubitelje glazbe iz čitavog svijeta, no nadasve po svojim brojnim kulturnim spomenicima. Tu je veličanstveni Burg, drevna crkva i samostan Sv. Petra, posebno pak veličanstvena barokna katedrala, najljepše djelo ranog baroka na njemačkom jezičnom području.

Kršćanstvo je u taj grad prodrlo veoma rano, čemu su svjedok u stijenu brda uklesane katakombe iz g. 300. U njima se nalazi kapelica Sv. Maksima, mučenika iz druge polovine V. stoljeća. Nakon povlačenja rimskih legija, romansko je stanovništvo bilo prepušteno bez obrane navalama barbara. U donjem Noriku, tamo već na obalama Dunava, djelovao je sv. Severin, umro godine 482., neumorno tješeći i štiteći zaplašeno stanovništvo.

On je bio asketa nepoznata podrijetla, možda Afrikanac, čiji je značajni život odlično opisao njegov učenik Eugippius. Sveti je Severin uživao velik ugled i štovanje i kod arijanskih Germana, npr. kod kralja Odoakara. I njegova je uspomena i u Salzburgu i u salzburškoj dijecezi veoma živa. Govoreći o kršćanskoj prošlosti Salzburga ne možemo a da ne spomenemo njegova zaštitnika i apostola, svetog biskupa Ruperta, čiji se kipovi nalaze gotovo na svim fasadama salzburških crkava, a isto tako i unutar njih samih. Salzburg ima sreću da čuva i grob svoga svetoga zaštitnika. Sv. Rupert došao je u Salzburg kao biskup misionar iz Wormsa da na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma sagradi samostan i utemelji biskupsko sjedište.

Utemeljenje salzburške biskupije zbilo se oko 700. godine. Prvo sjedište biskupije bio je benediktinski samostan i crkva Sv. Petra. Tu će se odgajati misionari koji će puna dva stoljeća djelovati na cjelokupnom području između Inna i Tise, Dunava i Drave. Služba opata toga samostana bit će ujedinjena sve do g. 987. s čašću salzburškog biskupa, pa je crkva Sv. Petra bila ujedno prva salzburška katedrala. Utemeljitelj salzburške veličine bio je zapravo učeni opat i biskup sv. Virgilije. On je bio rodom iz Irske. Apostol Njemačke sv. Bonifacije htio je salzburšku biskupiju podrediti nadbiskupiji u Mainzu. No, to je spriječio Sv. Virgilije i tako se počela razvijati salzburška metropolija. Sv. Virgil gradi oko g. 767. posebnu katedralu.

U nju je iz crkve Sv. Petra prenio i relikvije sv. Ruperta i svečano je posvetio 24. rujna godine 774. Jedan od slavnih salzburških nadbiskupa bio je i Sveti Arno. On je potjecao iz jedne odlične bavarske obitelji u kojoj je primio dobar kršćanski odgoj pa se kasnije odlučio za svećenički stalež. Po želji vojvode Tasila postao je salzburški nadbiskup. Njegovo je djelovanje za nadbiskupiju bilo od velike blagodati. Doduše, morao si i on suočavati s mnogim političkim problemima, ali kako je bio taktičan i razborit, znao ih je dobro riješiti. Franački kralj Karlo Veliki svim silama je nastojao pripojiti svome kraljevstvu i kneževinu Bavarsku. Bavarski vojvoda Tasilo opirao se tome svim svojim silama. U pomoć je pozvao i nadbiskupa Arna koji je po njegovu nalogu otputovao u Rim da ondje zatraži papinu pomoć. Tom zgodom Arno je od pape dobio nadbiskupski palij.

Inače je njegova diplomatska misija bila uzaludna. Kad se vratio, Karlo Veliki je zatočio vojvodu Tasila i Bavarsku pripojio svome kraljevstvu. Arna je ipak priznao i potvrdio za nadbiskupa u Salzburgu. Sveti je biskup nastojao da njegovo upravljanje nadbiskupijom bude korisno Crkvi i državi, a nadasve Božjem narodu. U tu svrhu, u suglasnosti s Karlom Velikim, koji je u međuvremenu na Božić godine 800. bio od pape okrunjen za zapadnorimskog cara, održao je u Salzburgu g. 805. važnu biskupijsku sinodu. Jedan je od zaključaka te sinode imao važnost zakona i kroz sva kasnija vremena. On se odnosio na crkvene dohotke. Četvrtina od njih imala je pripadati nadbiskupu, četvrtina kleru, četvrtina siromasima i četvrtina izgrađivanju i uzdržavanju crkava, od kojih je dakako bila najvažnija katedrala. Iskapanja u Salzburgu, koja su obavljana od g. 1965-1959., ne samo da su donijela razjašnjenja o prvotnoj romanskoj Virgilovoj katedrali, nego su omogućila prilično zamjetljivu rekonstrukciju građevine iz ranog karolinškog doba. Pisani spomenici govore o toj "divljenja vrijednoj građevini", a iskapanja su utvrdila opstojnost trobrodne zgrade s dužinom od 66, a širinom od 33 metra.

Možda je duljinu produživao još jedan atrij. Sporedne lađe spajahu se s glavnom u obliku trolisnate djeteline. Ta je katedrala svojom veličinom i monumentalnošću bila ponos salzburške metropolije. Na žalost više puta je stradala od požara, ali je uvijek obnavljana. Sačuvavši širinu srednje lađe od 13 i pol metara, kasnije je preuređena i povećana. Za vrijeme nadbiskupa Hartwika (991-1023) produžen je kor katedrale. Nadbiskup Konrad (1106-1147) dao je sagraditi na zapadnoj strani visoke tornjeve. Konačna preobrazba te katedrale zbila se za biskupovanja Konrada III. od Wittelsbacha (1177-1183).

Od trobrodne postala je peterobrodna s trobrodnom kriptom podruprtom stupovima. Površina te zgrade iznosila je u dužinu 122 m, u širinu 48 m, pa je bila veća i od slavne romanske katedrale u Speyeru. Sve se to zbivalo u cvatu romanskog stila. Katedrala je doživjela daljnje promjene i nadogradnje i za vrijeme gotike te je predstavljala remek-djelo srednjovjekovne umjetnosti. Gotovo potpuno ju je uništio osmi po redu požar 11. prosinca 1598. Svaki pokušaj obnove bio je uzaludan. Valjalo je misliti na gradnju nove katedrale. I tako je nastala današnja prekrasna salzburška katedrala, remek-djelo barokne umjetnosti, koja u minijaturi donekle podsjeća na baziliku Sv. Petra u Rimu.  Ta je katedrala građena 14 godina od 1614-1628. Posvetio ju je uz velike svečanosti, dok je Europom bjesnio strašni 30-godišnji rat, 24. i 25. rujna 1628. nadbiskup Paris Lodron, koji je bio i veliki državnik. Plan je te katedrale izradio talijanski graditelj Santino Solari.

Uz njega su sudjelovali na gradnji katedrale kao slikari Firentinac Arsenio Mascagni, redovnik servita, Solarijev sin Ignacije i Francesco da Siena, a kao kipari Konrad Asper, Hans Waldburger i kasnije Hans Pernegger, Josip Bassarino i drugi kao graditelji stropa. Tornjevi su građeni kasnije za nadbiskupa Guisobalda grofa Thuna (1654-1668), i to osmerokutni. Oni uz veličanstvenu kupolu mnogo pridonose monumentalnosti katedrale. Veličanstvene orgulje sa 101 registrom i 4 manuala sagradio je g. 1914. majstor Matej Mauracher. Prvi svjetski rat oštetio je katedralu jedino zapljenom zvona. Drugi svjetski rat bio je daleko nemilosrdniji i okrutniji. 16. listopada 1944. puni pogodak bombe srušio je kupolu i nanio velike štete čitavoj građevini. Nakon svršetka rata valjalo je misliti na obnovu. Pod vodstvom nadbiskupa Andrije Rohrachera katedrala je potpuno obnovljena i opet je ponos ne samo Mozartova grada nego i čitave Austrije. Na obnovi je sudjelovala cijela Austrija. Materijalnim prilogom pojedine austrijske biskupije obnovile su na svoj trošak pokrajne oltare i kapelice. O tome svjedoče latinski natpisi u mramornim pločama.

Godine 1959. katedrala je bila potpuno obnovljena i ponovno otvorena. Godine 1961. dobila je jedinstveni niz od 7 zvona, koja ukupno teže 32 tone, p a i u tome nose rekord na njemačkom jezičnom području. Povijest je salzburške katedrale povijest crkvenoga graditeljstva koje se razvilo od starokršćanskih bazilika preko romanskoga i gotskoga stila do renesanse i baroka. Svako to razdoblje ostavilo je i u Salzburgu i po čitavoj kršćanskoj Europi velebne tragove, od kojih su danas uistinu mnogi samo tragovi, ali i divne spomenike koji su odoljeli zubu vremena te još i danas svojom veličinom, harmonijom i monumentalnošću svjedoče o vjerskom idealizmu prošlih vremena, a i o nenadmašivom umjetničkom ukusu velikih majstora. Kako bi izgledala Europa bez svojih katedrala? Bila bi sigurno duhovno, kulturno i estetski mnogo siromašnija. Dok se sjećamo veličanstvene salzburške romanske katedrale iz doba sv. Arna, koja danas postoji samo kao arheološki spomenik, davši mjesto mlađoj baroknoj katedrali, spomenimo još glavne romanske građevine Europe!

To su katedrale u Clermontu i Saint-Serninu u Toulousu u Francuskoj, zatim s velikim regionalnim varietetom katedrale u Modeni, Parmi i Pisi u Italiji i, napokon njemačke katedrale u Mainzu, Wormsu, Trieru, Speyeru, s grobovima njemačkih careva, katedrala u Bambergu s grobovima svetog cara Henrika II. i svete carice Kunigunde i grobom pape Klementa II. (1046-1047) koji, premda je vladao samo godinu dana, započinje bolju epohu u povijesti papinstva nakon žalosnog razdoblja X. i prve polovine XI. stoljeća. Prije gradnje đakovačke katedrale biskup Strossmayer obilazio je Europom i razgledao razne katedrale. Putujući Njemačkom na njega učini silan dojam bamberška katedrala s četiri tornja i tada je pala odluka da njegova katedrala u Đakovu mora biti romanskog stila.

I doista je bamberška katedrala pjesma u kamenu, kao i cijeli Bamberg, strogo katolički grad s bogatom kršćanskom tradicijom, koji je papa Pio XII. nazvao draguljem njemačke Crkve. Slušajući u kripti salzburške katedrale uz grobove slavnih i svetih biskupa njezinu povijest, u duhu sam obnavljao dojmove iz Bamberga, Wormsa i Speyera, zatim sjećanja iz povijesnih knjiga koje govore o katedralama i biskupima Europe, tim biserima kršćanske kulture i tim velikanima crkvene povijesti. Salzburška katedrala, koja je svjedok 13-vjekovne kršćanske povijesti Europe, neka bude simbol svega onoga što je Crkva dala Europi samo na području graditeljstva! Neka bude priznanje graditeljima i majstorima svih katedrala koje tako dižu naš pogled prema nebu i ispunjaju nas najvećom nadom! Zaključak biskupske sinode iz vremena sv. Arna u korist izgradnje i uzdržavanja crkava bio je blagotvoran.

Ništa manje nije bio blagotvoran ni onaj zaključak koji je salzburške natpastire obvezivao da se brinu i za uzdržavanje siromaha, bolesnika, nevoljnika. Bio je to neke vrste Caritas koji je zbrinjavao one na rubu društva, a sve u svijesti da je njih Krist povjerio naročitoj brizi svoje Crkve.  Duboka i ozbiljna Arnova briga bila je i spasenje duša jer nije dosta čovjeka samo nahraniti i odjenuti, već mu se valja pobrinuti i za onu hranu koja daje život vječni. U tu svrhu sam je kao propovjednik revno lomio kruh Božje riječi i dijelio svete sakramente. Pun dana i zasluga umro je godine 821. te je pokopan u kripti svoje katedrale. Savjesnim ispunjavanjem biskupskih dužnosti, nesebičnim životom prema Božjem zakonu već na ovome svijetu pridobio si je glas sveca, a na drugom krunu svetosti.