Sveti Amand iz Maastrichta

biskup

( 600. - 679.)

spomendan 6. veljače

Sveti Amand, apostol Belgije i Nizozemske, kome je u tim zemljama posvećeno ništa manje nego 111 crkava, rodio se početkom VII. stoljeća u pokrajini Gascogne, na jugu Francuske. Bio je preteča velikih vjerovjesnika na pograničnom području između Frizije i Franačke Sv. Willibrorda i Sv. Bonifacija. Tu u ono doba još nije bilo završeno naseljavanje franačkih plemena pa je onda i evangelizacija bila još na početku.

Razvili su je revni monasi. Sveti Amand je već u svojoj mladosti posve ozbiljno shvatio evanđeosku poruku koja traži nasljedovanje siromašnoga Krista. Kasnije, na jednom hodočašću u Rim, bolje je upoznao svoj životni poziv. To je poziv misionara. Oko godine 638. posvećen je u Galiji za misijskog biskupa i krenuo je na sjever, tamo u današnju Flandriju. U prvim godinama misionarenja doživio je veliko razočaranje.

Ostavili su ga njegovi najbliži suradnici. Samo čovjek velikog pouzdanja u Boga i izvanredne hrabrosti mogao je izdržati takovu kušnju. Jedno je vrijeme čak napustio Flandriju te pošao na jug da bi, jugoistočno od Alpa, slavenskim plemenima naviještao Evanđelje. Osjetio je, ipak, da je njegovo misijsko polje na sjeveru pa se vratio onamo.

I tada je osnivanjem samostana želio položiti čvrste temelje za ono što se stručnim jezikom misiologije naziva "zasađivanje Crkve". Najglasovitija opatija koju je osnovao bila je Elnon, kasnije po njemu nazvana imenom Saint-Amand. Ona je postala žarište kršćanskog života i duhovne izgradnje. Oko godine 647. postao je biskupom u Maastrichtu. Već dvije godine kasnije odrekao se biskupske službe. Njegov veliki ugled kod pape Martina I. i austrazijskog kralja Sigiberta II. pomogao je da su franački biskupi potpisali odluke Lateranske sinode. Umro je u miru 6. veljače 679. u samostanu Elnonu. Prije toga je zapisao u svojoj oporuci: "Mi smo na daleko i naširoko iz ljubavi prema Kristu svim pokrajinama i plemenima naviještali Božju riječ i dijelili krštenje. Bog nas je spasio od mnogih opasnosti. Sada je tijelo izmoreno i iscrpljeno mnogim radom. Nadamo se da će se naš oproštaj od svijeta zbiti veoma brzo." U oporuci se u velikoj poniznosti naziva "najbjedniji grješnik".