Sveti Grgur II.

papa

( 715.-  731. )

spomendan 11. veljače

U povijesti Crkve bilo je do sada 267 pape. Mnogi se od njih časte kao sveci, pa tako i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731. godine. Rodio se u Rimu. Već od mladosti vršio je u papinskoj lateranskoj palači razne službe, a ondje je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara rimske Crkve.

Kasnije primi đakonski red pa je kao đakon pratio papu Konstantina na njegovu putovanju u Carigrad. U razgovorima s carem Justinijanom II. Grgur je pokazao izvanredne sposobnosti, a osobito jakost duha povezanu s velikom mudrošću. Kad je godine 715. umro papa Konstantin, oči svih bile su uprte u Grgura kao najprikladnijeg za njegova nasljednika i tako se on uspe na Petrovo prijestolje. Novi je papa bio posvećen i ustoličen 19. svibnja 715.

Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju Evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine. Veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom VIII. stoljeća postadoše misijsko polje revnih misionara monaha, koji su dolazili sa sjevera iz Irske i Škotske. Najslavniji od njih bio je anglosaski monah Vinfrid, koji je godine 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad.

Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije. Revni je biskup i misionar bio uvijek usko povezan s papom, a taj mu je davao odlične upute i o kršćanskom nauku i ćudoređu i bogoslužju. Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski godine 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i papu, ali se on nije dao upreći u njegova kola. O tome svjedoče dva njegova pisma.

U prvome Grgur II. među inim caru piše: «Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja. Leon mu odgovori da on ima pravo na to jer je ne samo imperator nego i prezbiter. Grgur kraj svih prijetnja nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima sav Zapad. Ponovno je odgovorio caru neka ne prelazi granice svoje vlasti. U pismu papa izlaže opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti. «Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.»

Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja. Za rimski puk papa Grgur II. bio je pravi dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Papa je obnovio i mnoge samostane i crkve. Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra. Papa Grgur II  posvećuje za biskupa Sv. Bonifacija.