Blažena Elizabeta Picenardi
djevica
( 1428/30 - 1468.)
spomendan 19. veljače
Blaženica je pripadala pokretu Kongregacije od opsluživanja, koji je cvao u Italiji u XV. i XVI. stoljeću. Rođena je najvjerojatnije u Mantovi između godine 1428. i 1438. od plemića iz Cremone Leonarda i Mantovanke Paule Nuvoloni. Prvi je odgoj primila u Mantovi, gdje je njezin otac bio u službi plemićke obitelji Gonzaga. Po očevoj volji trebala je udati se za kakva odličnika u svom rodnom gradu.
No, to su bile samo ljudske misli i planovi, a Bog je mislio i planirao posve drukčije. On je u srce mlade djevojke ulio čvrstu odluku za život u djevičanstvu. Djevojka ga je htjela prihvatiti da bude što sličnija Blaženoj Gospi, koju je od malena veoma štovala. Da bi što bolje ostvarila svoju odluku, Elizabeta je u 20. godini obukla habit slugu Blažene Djevice Marije i to kao mantellata, neke vrste trećoredica toga reda.
U novom načinu života kod nje na vani nije bilo ničega neobičnoga. Poslije majčine smrti živjela je još uvijek kod kuće, a nakon očeve smrti godine 1465. povukla se k svojoj sestri Orsini, udatoj za Bartolomea Gornija. U njezinoj kući napravila si je ćeliju te u njoj provodila Bogu posvećen život. Posljednje tri godine života privukla je na sebe pažnju. Zalazeći u crkvu Sv. Barnabe često je primala Euharistiju, što onda baš nije bilo u praksi. Ispovijedala se kod fra Barnabe iz Mantove, posljednjih mjeseci života svaki dan. Molila je časoslov, kako to mole redovnici i redovnice. Gajila je neusiljenu i djetinju pobožnost prema Gospi, Majci milosti.
To je bila opće poznata stvar pa su se mnogi preporučivali u njezine molitve da ih ona preporuči Gospi. Sama je 15. srpnja 1467. izdiktirala svoju oporuku u kojoj je ostavila svoj časoslov i 300 dukata Slugama BDM. Predosjetila je dan svoje smrti, a bio je to 19. veljače 1468. Sahranjena je u obiteljsku grobnicu u crkvi Svetog Barnabe. Kad su je mrtvu presvlačili, otkrili su na njezinu tijelu cilicij i neki drugi veoma hrapav povez. Znak je to da je bila i velika pokornica. Odmah poslije smrti narod ju je štovao kao sveticu i po njezinu zagovoru bio uslišan tako da su je smatrali pravom čudotvorkom. Najveće čudo koje joj se pripisuje bio je spas djevojčice koja je upala u jezero i pola sata bila pod vodom. U kapeli obitelji Picenardi nalaze se mnoge zahvalne pločice koje svjedoče o milostima zadobivenima po zagovoru Elizabete. Jedna stara freska u crkvi Sv. Barnabe u Mantovi iz XV. stoljeća prikazuje Elizabetu u habitu mantellate s ljiljanom i liturgijskom knjigom u ruci. Njezino je javno štovanje odobrio 20. studenoga 1804. papa Pio VII.