Sveti Roman Condatski

opat

( 390. - 463.)

spomendan 28. veljače

Sveti Roman, gorštak sfrancuskog Jura gorja, rodio se negdje oko 390 godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama Jura gorja načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od onoga koji je preko proroka Hošee rekao: "Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu pogovoriti srcu" (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni izraelski narod, ali se da lijepo u jednom punijem značenju primijeniti na dušu koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.

Sveti Roman se odazvao tom neodoljivu zovu te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Brzo mu se pridružiše brat Lupicinus i drugi, kojih je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaçonu zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao nastadoše još i mnogi drugi, pa čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.

U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera. Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljanja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje zagrlivši ih. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljanja bolesnikâ.

Sv. Romana stari životopisi nazivaju "Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednji zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnogo čudesa.