Sveti Nicefor I. Carigradski
carigradski patrijarh
( 758. - 828.)
spomendan 13. ožujka
Život Sv. Nicefora opisao nam je njegov suvremenik, poznati Ignacije Slatkopojac, đakon i sakristan crkve Sv. Sofije u Carigradu, a kasnije metropolit u Niceji. Nicefor se rodio u Carigradu za vrijeme vladavine kipoborca cara Konstantina V. Kopronima, koji carevaše od godine 740. do 775. Kako je umro kao sedamdesetogodišnjak nakon 13 ili 14 godina progonstva, koje započe u ožujku g. 815., to kao godinu njegova rođenja možemo uzeti 758. ili 759. Niceforovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to vrlo pobožni.
Imali su više djece. Njegov otac Teodor bio je carski tajnik, no u vrijeme kipoborstva ostao je vjeran štovanju svetih slika. Zbog toga je bio uhvaćen, išiban te prognan u tvrđavu Pimolissa u Pontu. Pozvan natrag u Carigrad bio je uzalud napastovan da pristane uz kipoborce. Zato je opet mučen te prognan u Niceju, u Bitiniji. Ondje nakon 6 ili 7 godina progonstva umre oko godine 767., vjeran svojim načelima.Niceforova majka Eudoksija dijelila je sudbinu svoga muža, a koliko je mogla, brinula se za djecu, njihov odgoj i izobrazbu. Kasnije je prigrlila monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
I tako je budući carigradski patrijarh i borac za vjerske svetinje već od roditelja baštinio čvrsta načela i sjajan primjer vjernosti i dosljednosti.Nakon Konstantina, a za vladavine njegova nasljednika cara Leona IV. (775-780) Nicefor je izabran za carskog tajnika. Kao šefa svoga ureda imao je Tarazija, koji će mu biti prethodnik na patrijaršijskoj stolici. U svojstvu carskoga tajnika, a ne navršivši još ni 30 godina, Nicefor je sudjelovao na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Poslije toga je napisao pjesmu protiv kipoborstva.Zabrinut za spasenje duše te privučen pustinjačkim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan Sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe.Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I., vjerojatno na Tarazijevu preporuku, pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom.
U toj su službi i prije njega bili i drugi carigradski patrijarsi. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806., na sam uskrsni blagdan, u Svetoj Sofiji posvećen za biskupa. Posvetu su obavili Nikola iz Cezareje Kapadocijske i Toma iz Soluna. Niceforov je patrijarhat bio vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i s dvorom učinili su teškima njegove dane. Dospio je i u progonstvo. Uzrok je tome bila njegova obrana štovanja svetih slika.
I oko njega su se u progonstvu okupljali svi branitelji svetih slika. Razbolivši se na smrt, Sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva g. 828. umro. Bilo je to u samostanu Sv. Teodora. Posljednje su mu riječi bile: "Blagoslovljen Bog koji nas nije dao za plijen njihovim zubima, već nas je spasio raskidavši mreže!" U samostanu Sv. Teodora je i sahranjen. Njegov životopisac Ignacije uspoređuje ga sa svecima Starog i Novog zavjeta, a sveti i učeni Teodor Studita, iako je bio u sukobu s njime, uzdiže ga kao "veliko sunce pravovjerja" i "Kristova priznavaoca".Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Najprije su bile izložene u crkvi Svete Sofije, a zatim na današnji dan, na obljetnicu njegova progonstva, svečano sahranjene u crkvi Svetih apostola. U latinskoj Crkvi njegov se blagdan slavi 13. ožujka.Uz Sv. Teofana Konfesora Sv. Nicefor je glavni bizantski povjesničar VII. i VIII. stoljeća, a uz Sv. Teodora Studita najveći je polemičar u razdoblju ikonoklazma ili borbe oko svetih slika. U svojim djelima, osobito u izagnanstvu, u skladu s istočnom predajom, Nicefor brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.
Iz svih njegovih pisanih djela očituje se biskup, pastir, odgovoran i zabrinut za dobro povjerenog si stada, kome želi sačuvati čistu i pravu vjeru. Stoga je opravdano što o njemu netko zapisa da je bio "duhovna palma i plodna maslina, zasađen u domu Gospodnjem".Kako je Sv. Nicefor bio u žarištu borbe oko svetih slika, bit će dobro da navedemo što nam o tome u naše dane kaže II. vatikanski sabor: "Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte; ali neka to bude u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale manje ispravnoj pobožnosti" (Uredba o bogoslužju, br. 125).
Imali su više djece. Njegov otac Teodor bio je carski tajnik, no u vrijeme kipoborstva ostao je vjeran štovanju svetih slika. Zbog toga je bio uhvaćen, išiban te prognan u tvrđavu Pimolissa u Pontu. Pozvan natrag u Carigrad bio je uzalud napastovan da pristane uz kipoborce. Zato je opet mučen te prognan u Niceju, u Bitiniji. Ondje nakon 6 ili 7 godina progonstva umre oko godine 767., vjeran svojim načelima.Niceforova majka Eudoksija dijelila je sudbinu svoga muža, a koliko je mogla, brinula se za djecu, njihov odgoj i izobrazbu. Kasnije je prigrlila monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
I tako je budući carigradski patrijarh i borac za vjerske svetinje već od roditelja baštinio čvrsta načela i sjajan primjer vjernosti i dosljednosti.Nakon Konstantina, a za vladavine njegova nasljednika cara Leona IV. (775-780) Nicefor je izabran za carskog tajnika. Kao šefa svoga ureda imao je Tarazija, koji će mu biti prethodnik na patrijaršijskoj stolici. U svojstvu carskoga tajnika, a ne navršivši još ni 30 godina, Nicefor je sudjelovao na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Poslije toga je napisao pjesmu protiv kipoborstva.Zabrinut za spasenje duše te privučen pustinjačkim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan Sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe.Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I., vjerojatno na Tarazijevu preporuku, pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom.
U toj su službi i prije njega bili i drugi carigradski patrijarsi. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806., na sam uskrsni blagdan, u Svetoj Sofiji posvećen za biskupa. Posvetu su obavili Nikola iz Cezareje Kapadocijske i Toma iz Soluna. Niceforov je patrijarhat bio vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i s dvorom učinili su teškima njegove dane. Dospio je i u progonstvo. Uzrok je tome bila njegova obrana štovanja svetih slika.
I oko njega su se u progonstvu okupljali svi branitelji svetih slika. Razbolivši se na smrt, Sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva g. 828. umro. Bilo je to u samostanu Sv. Teodora. Posljednje su mu riječi bile: "Blagoslovljen Bog koji nas nije dao za plijen njihovim zubima, već nas je spasio raskidavši mreže!" U samostanu Sv. Teodora je i sahranjen. Njegov životopisac Ignacije uspoređuje ga sa svecima Starog i Novog zavjeta, a sveti i učeni Teodor Studita, iako je bio u sukobu s njime, uzdiže ga kao "veliko sunce pravovjerja" i "Kristova priznavaoca".Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Najprije su bile izložene u crkvi Svete Sofije, a zatim na današnji dan, na obljetnicu njegova progonstva, svečano sahranjene u crkvi Svetih apostola. U latinskoj Crkvi njegov se blagdan slavi 13. ožujka.Uz Sv. Teofana Konfesora Sv. Nicefor je glavni bizantski povjesničar VII. i VIII. stoljeća, a uz Sv. Teodora Studita najveći je polemičar u razdoblju ikonoklazma ili borbe oko svetih slika. U svojim djelima, osobito u izagnanstvu, u skladu s istočnom predajom, Nicefor brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.
Iz svih njegovih pisanih djela očituje se biskup, pastir, odgovoran i zabrinut za dobro povjerenog si stada, kome želi sačuvati čistu i pravu vjeru. Stoga je opravdano što o njemu netko zapisa da je bio "duhovna palma i plodna maslina, zasađen u domu Gospodnjem".Kako je Sv. Nicefor bio u žarištu borbe oko svetih slika, bit će dobro da navedemo što nam o tome u naše dane kaže II. vatikanski sabor: "Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte; ali neka to bude u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale manje ispravnoj pobožnosti" (Uredba o bogoslužju, br. 125).