Sveti Celestin I.

Papa Bonifacije I. umro je 4. rujna 422. Šest dana kasnije naslijedio ga je vrlo energični Celestin I. i vladao jedno desetljeće. Ta je vladavina bila vrlo aktivna. Papa je očitovao aktivnost prvo u borbi protiv raznih krivovjernih nauka, a zatim u graditeljstvu. Obnovio je takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove S. Maria in Trastevere, a bogata je prekrasnim mozaicima. Iako je Rim prebogat umjetninama, ta bazilika po svojoj ljepoti odskače i u Vječnom gradu. Oštetila ju je Alarikova pljačka Rima godine 410., a papa Celestin ju je obnovio i poljepšao.I časna starodrevna bazilika Svete Sabine na brežuljku Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu svečano započinje korizma, često uz papinu prisutnost, sagrađena je za pontifikata Celestina I. Novac je za gradnju osigurao neki bogat svećenik Petar iz Ilirika, dakle iz naših krajeva.Za vrijeme pontifikata Celestina I. održan je III. opći sabor u Efezu, koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka u Efezu o Marijinu bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao pobjeda za koju je rimski prvosvećenik bio vrlo zauzet. O tome svjedoči još i danas trijumfalni luk u crkvi Santa Maria Maggiore, na kojem je u prekrasnim mozaicima oslikana Marija kao Majka Božja.Papa Celestin je stekao zasluge i time što je godine 431. poslao u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda Evanđelje.Iako je Celestin I. preminuo 27. srpnja 432., Za njegova pontifikata se prvi put spominje pastoral, pastirski štap kojeg nosi papa ili biskup u liturgijskim funkcijama. Znak je duhovne vlasti.  Godine 817. papa Paskal I. prenio je Celestinovo tijelo u baziliku Svete Praksede. Dio njegovih relikvija štuje se također u katedrali u Mantovi te u crkvi Sv. Stjepana u Bologni.Sveti Celestin je već po svome položaju kao papa u Crkvi morao biti vrlo aktivan. No, Crkva na aktivnost poziva sve svoje sinove. Ona može biti vrlo različita. Svakako da su svi kršćani pozvani da se u prvom redu u svojim župnim zajednicama što više uključe u crkveni život, ali da svoje misli, želje i apostolske molitve prošire na čitav svijet. II. vatikanski sabor u tome smislu uči: "Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji." Bilo bi nedostojno kršćanskog imena i poziva otimati se tome časnom bremenu. Sveci mu se nikad nisu otimali, već su poda nj podmetnuli svoja leđa i nosili ga iz ljubavi prema Kristu Spasitelju i braći ljudima.