Sveti Oliver Plunkett

biskup i mučenik

(1625. - 1681.)

spomendan 1. srpnja

Pavao VI. proglasio je 12. listopada 1975. svetim Olivera Plunketta koji je kao najuglednija i posljednja žrtva tobožnje papinske zavjere 11. srpnja 1681. pogubljen u Londonu na zloglasnom Tyburnu. Ta je zavjera u stvari bila samo izmišljotina, nastala u smušenoj glavi svirepog mrzitelja i progonitelja katolika Tita Oatesa, a progutala je mnoge nevine žrtve. Oliver Plunkett jedan je od brojnih engleskih mučenika što su u roku od 150 godina poginuli u jednome od najokrutnijih progonstava. Upoznajmo toga junaka da se na njegovu primjeru ohrabrimo za kršćansko svjedočenje životom, djelima i smrću.

Oliver je po rođenju pripadao plemenitaškoj obitelji sjevernoga Leinstera, premda su njegovi preci bili danskoga ili normanskoga podrijetla. Roditelji su mu bili John i Tomasina Dillon, oboje u krvnome srodstvu s najodličnijim irskim obiteljima. Ugledao je svjetlo dana 1. studenoga 1625., baš na blagdan Sviju svetih u Longhcrewu, u grofoviji Meath. Jednom će i on kao slavan mučenik i od Crkve svečano kanoniziran svetac ući u društvo sviju svetih. Odgojen je bio najvjerojatnije u dvorcu Killeen, a odgojitelj mu je bio njegov rođak opat Patricije Plunkett, kasniji biskup. O drugim događajima iz njegova mladenaštva ne znamo gotovo ništa. God. 1647. Oliver je skupa s ocem Pierom Francescom Scarampijem, apostolskim ministrom pape Urbana VIII., na vrhovnom saboru konfederacije Kilkenny napustio Irsku.

Došavši u Rim sredinom svibnja 1647. morao je čekati tri godine dok nije bio primljen kao student u Irski kolegij, gdje je ipak već stanovao. Studirao je filozofiju, teologiju i matematiku, a sve odlično. Bio je veoma darovit, uz to marljiv, pa ni uspjeh nije mogao izostati. Na Novu godinu 1654. u kapeli Zavoda za širenje vjere zaredio ga je biskup Geoghegan za svećenika. Zbog progonstva katolika što ga je u njegovoj domovini provodio Oliver Cromwell, nije se mogao vratiti kući pa je ostao u Rimu još tri godine boraveći među kapelanima kod crkve San Girolamo della Carità, obavljajući svećeničku službu u bolnici Santo Spirito te studirajući u isto vrijeme na sveučilištu Sapienza crkveno i građansko pravo. Taj studij još više će usavršiti njegovu i onako već bogatu izobrazbu.

Plunkett je 14. studenoga 1657. imenovan profesorom teologije u Kolegiju za širenje vjere, a zatim savjetnikom Svetog zbora Indeksa. Kao osoba velikog povjerenja imenovan je i prokuratorom irskih biskupa, neke vrste njihovim predstavnikom u Rimu. Papa Klement IX. imenuje ga 9. srpnja 1669. nadbiskupom Armagha i primasom Irske. To je imenovanje kod irskih katolika probudilo sveopće oduševljenje. Znak je to da je za tako odgovorno mjesto i u tako delikatnim prilikama bio pogođen pravi čovjek. Novi je nadbiskup napustio Rim i uputio se put sjevera. Na blagdan Svetog Andrije apostola primio je u Gentu u Belgiji biskupsko posvećenje. Odatle je otišao u London te nakon zadržavanja od tri mjeseca napokon je u ožujku 1670. stigao u Dublin, u svoju dragu i napaćenu Irsku.

Irska je gotovo kroz 18 godina bila bez redovite hijerarhije. Novi se primas dao odmah na posao, dakako, u veoma teškim i složenim okolnostima. Bez redovitih biskupa stega je u kleru prilično popustila. Plunkett je, da bi poboljšao kler i pastvu, održao dvije pokrajinske sinode: jednu 23. kolovoza 1670. u Clonesu, a drugu u kolovozu 1678. u Ardpatricku. U kratkom roku obavio je kanonsku vizitaciju šest biskupija svoje crkvene pokrajine. Uklanjao je nerede, zloupotrebe, smirivao sukobe. Samo u četiri mjeseca podijelio je sakramenat potvrde velikom broju krizmanika. Računa se da ih je bilo 10.000. Obavio je i nekoliko ređenja. Uz priličnu tolerantnost potkralja Lorda Berkeleya i dobrohotnost i ekumensku otvorenost protestantskog nadbiskupa Armagha mogao je čak u Droghedi otvoriti jednu školu i povjeriti je isusovcima. Bio je to veoma smio pothvat, ali kratka vijeka. Žkola je mogla nesmetano raditi samo tri i pol godine.

Očito je u svom radu Plunkett postigao mnogo uspjeha koji pobudiše zavist kod onoga od koga bi se to najmanje smjelo očekivati. Dublinski nadbiskup Petar Talbot nije bio čovjek dosta širokogrudan pa je počeo zaviđati svome subratu u biskupstvu. Vođen zavišću pokrenuo je spor o irskome primatu, osporavajući ga nadbiskupu Armagha. Nevjerojatno je kako baš klerička zavist znade biti bijedna i niska, i to u teškim prilikama, kad bi svi službenici Crkve morali biti jedno. U obranu primatskoga prava Armagha, koje potječe još od sv. Patrika, apostola Irske, Plunkett je napisao raspravu Isus primatiale (Dublin, 1672). Na nju je odgovorio Talbot svojom raspravom Primatus Dublinensis (Lille, 1674). I to se događalo dok je Engleska spremala ukaz o izgonu biskupa iz Irske.

Pogođen tim ukazom, Plunkett se u studenome 1673. morao sakriti i potajno djelovati. Na sreću, to razdoblje nije dugo trajalo pa je opet došlo do snošljivosti i nadbiskup je mogao izići iz tajnosti. Sad su ga dočekale neugodnosti jer se morao boriti protiv janzenističke opasnosti, zatim je doživio otvorenu bunu jednoga generalnog vikara, a bilo je i drugih »slučajeva«, da se poslužimo suvremenim pojmom. »Slučajevi«, na žalost, prate Crkvu kroz svu njezinu povijest, sad ovdje sad ondje. Svakako ne služe na čast onima što ih stvaraju. Kad bi se uvijek dostatno poštivao zakoniti crkveni autoritet, sigurno da do njih ne bi dolazilo. Ali, što možemo kad uvijek ima samozvanih proroka koji sebe smatraju višim autoritetom od biskupa i pape i kroje si pravdu po svojoj glavi.

Svim tim nedaćama unutar Crkve za Plunketta je došla još jedna izvana, koja će ga skončati. Bila je to tzv. »Popish plot« – papina zavjera, koju smo spomenuli već na početku ovog prikaza. Povodom te izmišljotine o zavjeri engleska je vlada izdala novi ukaz o izgonu biskupa. Plunkett je ostao u Irskoj unatoč tome ukazu i radio dalje, dakako, opet u potaji. Netko ga je izdao pa je otkriven te 6. prosinca 1679. zatvoren u Dublinu. Protiv njega iznesoše krive optužbe nedostojni svećenik Edmund Murphy i otpali redovnik John Mac Moyer. Na taj se način htio osvetiti nadbiskupu zbog crkvenih kazni kojima ga je bio udario. Kazne su bile na nj opravdano primijenjene i nadbiskup je radio po savjesti.

U Dublinu se inače nitko ozbiljan nije usudio dignuti službenu optužbu protiv nadbiskupa Plunketta. Svima je ozbiljnim i pravdoljubivim ljudima bilo jasno da je on pravednik, vrijedan poštovanja, a ne zatvora i suda. No nasilnici su za to gluhi i slijepi. Zato su, da lakše optuže, osude i smaknu, utamničenog nadbiskupa prevezli u londonski zatvor Newgate. Sljedeće godine u svibnju pokrenut je protiv njega sudski postupak zbog »veleizdaje«. Formulacija je kod sličnih sudskih čudovišnih postupaka uvijek ista. Postupak je završen 15. lipnja osudom na smrt. Irski je primas planirao tobože kraljevu smrt kako bi u Irsku opet vratio katoličku vjeru.

Pisma, što ih je mučenik malo pred izvršenjem smrtne kazne pisao iz londonskog zatvora, odaju čovjeka hrabra, načelna i dosljedna, za svoje uvjerenje spremna na smrt. Pišući jednom svome rođaku, studentu Irskog kolegija u Rimu, rekao mu je i ovo: »Osuđen sam na smrt zbog svoga svećeničkog pečata, zbog ispovijedanja svoje vjere te zbog svojih svećeničkih funkcija. Drage volje idem u smrt, a budući da sam prvi od Iraca, bit ću primjer hrabrosti pred smrću.«

Smrtna je kazna izvršena na Tyburnu 1. srpnja 1681. Mučenik je pokopan u groblju St. Giles-in-the Fields. Odatle je sveto tijelo g. 1685. potajno preneseno u opatiju Lamspring, kod Hildesheima u Njemačkoj. God. 1883. tijelo je mučenikovo natrag preneseno u Englesku te sahranjeno u benediktinskoj opatiji Downside, gdje se i danas časti. Jedino je glava odijeljena i časti se kao dragocjena relikvija još od g. 1735. u »Blessed Oliver Plunkett Memorial Church« u Droghedu.

Toga je slavnoga i veoma štovanoga mučenika blaženim proglasio 23. svibnja 1920. papa Benedikt XV. G. 1933. osnovana je Liga molitve za njegovu kanonizaciju. Vjernici su molili, mnogo molili, i ne uzalud. Ponovno je 27. srpnja pokrenut postupak za proglašenje svecem, okrunjen uspjehom za pontifikata Pavla VI.

Jedan je naš suvremeni mislilac – Adalbert Stifter – zapisao: »Po patnjama su ljudi postali veći nego po radostima ovoga svijeta.« Mislim da se to s pravom može reći i za sv. Olivera Plunketta. Njegove patnje, borbe, zatvor, nepravedna osuda kojom je bio udaren, mučenička smrt, učiniše ga još većim. Njegove biskupske vrline zasjaše u još sjajnijem sjaju. Na kruni mučenice, patnice, stoljećima obespravljene Irske, lik njezina primasa Plunketta svijetli kao najdragocjeniji dragulj. Mi Hrvati, koji smo po svojoj povijesti Ircima veoma slični, možemo se samo veseliti da je Crkva baš u naše dane jednoga njihova duhovnoga velikana proglasila svetim.