Sveti Egidije Opat

hodočasnik, opat, utemeljitelj samostana St. Gilles (Francuska)

(  640. - 720.)
spomendan 1. rujna

 


hodočasnik, opat, utemeljitelj samostana St. Gilles

Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi uFrancuskoj živio kao pustinjak, usred šume.  Za uzglavlje je odabrao kamen, za ležaj golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. Sretan je slavio Boga.  Za vrijme šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je svetoga pustinjaka, pa su ga se njegove riječi dojmile. Kako Egidije nije htio doći živjeti u dvoru, kralj Flavije je oko 680. dao sagraditi samostan  u  šumi nazvan Saint-Gilles gdje je pustinjak mogao zainteresirane poučavati monaškom životu prema pravilu Avetog Benedikta. Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan Svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan SaintGilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost Svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij prvi rujna. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, BourgleReineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remekdjelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: »Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.« Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.