Sveti Viktor I.

papa

(189.-199.)

spomendan 28. srpanj

Viktor I. bio je četrnaesti papa i nasljednik Eleuterijev, od 189. do 199. Katolička, Pravoslavna i Koptska Crkva štuju ga kao  Sveca.  U razdoblju zadnjih godina Komodove vlasti ( 180.-192.).) i prvih godina vlasti Septimija Severa (od  193.) rimska Crkva uživala je razdoblje mira i bez progona.

Pozitivno mišljenje što ga je Komod imao o kršćanstvu obično se pripisuje njegovoj konkubini   Marciji. Prema svjedočanstvu Sv. Hipolita Rimskog (Philosophumena, IX 12), ona je bila sklona kršćanima, a možda i sama kršćanka. Jednom je u palaču pozvala papu Viktora I. i tražila ga popis kršćana koji su bili osuđeni na prisilni rad u sardinijskim rudnicima, kako bi bili oslobođeni. Bilo je to prvi put da je Rimsko carstvo pokušalo pregovarati s Crkvom i njezinim biskupom u vezi progonstava. Dobijena je tada sloboda za kršćane, a papa je poslao prezbitera Hijacinta na Sardiniju kako bi oslobodio kršćane. Među njima bio je i budući papa Kalist I.

Sveti Irinej Lionski (Adversus Haereses, IV, XXX 1) javlja da su u to doba kršćani zauzimali mnoga važna mjesta na carskom dvoru. I Septimije Sever, u prvim godinama svoga vladanja, pozitivno je gledao na kršćane, dajući im ključna mjesta na dvoru. Među tim kršćanima bio je i neki Prokul koji je liječio samoga cara. Car je štitio kršćane od poganskih napada, a njegov sin Karakal imao je dojilju kršćanku ([[Tertulijan, Ad Scapulam, IV). U tom je razdoblju kršćanstvo napredovalo u samom gradu Rimu te su mu pristupali mnogi članovi bogatih i plemenitih obitelji (Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, V, XXI).

Nasuprot mirnom okruženju, iznutra je Crkva tada bila razdirana nemirima. Osobito se zaoštrila rasprava oko datuma Uskrsa. Rimski kršćani koji su se doselili iz azijskih provincija Carstva slavili su taj blagdan četrnaestog dana židovskog mjeseca nisana, bez obzira na dan u tjednu. Stoga su ih na latinskom nazivali quartodecimani (četrnaesnici). To je izazvalo neslaganje u Rimu gdje se Uskrs slavio uvijek u nedjelju. Papa je nastojao ove kvartodecimance uvjeriti da prihvate rimski običaj. U tom je smislu pisao efeškom biskupu Polikratu i predložio mu da sazove azijske biskupe te rasprave ovo pitanje. To je ovaj i učinio, no u odgovoru Viktoru ustraje u slavljenju Uskrsa 14. nisana. Tada je Viktor sazvao u Rimu prvu poznatu sinodu biskupa iz Italije, te pozvao sve biskupe iz središta pojedinih pokrajina da sazovu ostale biskupe i rasprave pitanje nadnevka Uskrsa. Odgovori su stigli iz svih krajeva tada poznatoga svijeta: sa sinoda u Palestini kojem su predsjedali Teofil iz Cezareje i Narcis iz Jeruzalema; sa sinoda u Pontu kojem je predsjedao starina Palma; iz zajednica u Galiji čiji je biskup bio Irenej Lionski; od biskupa Bakhila iz Korinta i ostalih krajeva. Sve su ove zajednice bile mišljenja da Uskrs valja slaviti u nedjelju.

Papa Viktor koji je tada djelovao kao glava cijeloga kršćanstva pozvao je, nakon toga, azijske biskupe da napuste svoj običaj i prihvate slavljenje Uskrsa nedjeljom. Ukoliko to ne bi prihvatili, izgubili bi zajedništvo s rimskom Crkvom. Nekim biskupima nije se svidio takav postupak, pa primjerice Irenej Lionski piše Viktoru da je bolje zauzeti pomirljiviji način i zadržati jedinstvo (Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, V, XXIII-XXV).

Nema drugih podataka o tome kako je završilo ovo pitanje, osim da je postupno, kroz 3. stoljeće, rimski običaj općenito bio prihvaćen u cijeloj Crkvi. 

Sveti Jeronim označuje ovog papu kao prvog pisca koji je pisao teološka djela na latinskom, te ga spominje u svojim djelima De viribus Illustribus.

Viktor, trinaesti biskup grada Rima, pisac određenih djela o pitanju Uskrsa i drugom, vladao je Crkvom deset godina pod Severom.“