Sveti Grgur III.

papa

( 731. +741. )

spomendan 28. studenoga

papa Sveti Grgur III.  je upravljao kormilom Crkve od god. 731–740. Podrijetlom je bio Sirac. Za njegova pontifikata razbuktala se na Istoku pod carem Leonom Izaurijskim borba protiv svetih slika i kipova, takozvani ikonoklazam. Sveti Papa sazvao je odmah god. 731. rimsku sinodu, koja je bila veoma posjećena, i na kojoj je udario izopćenjem sve kipoborce. Car je bio nepopustljiv pa je često veoma zlo postupao s papinim poslanicima. Dapače je kao odgovor na papinu anatemu poslao flotu protiv Italije, no uništio ju je vihor na Jadranskom moru. Kad se nije uspio osvetiti flotom, onda je pokušao na drugi način. Udario je tako velikim porezima crkvena imanja u južnoj Italiji i na Siciliji da je to bilo gotovo jednako konfiskaciji.
U isto vrijeme zadesio je rimsku Crkvu i drugi udarac: južna Italija sa Sicilijom, Ilirik i jedan dio Grčke, koji su od davnine pripadali rimskom patrijarhatu, odcijepili su se od Rima i priklonili jurisdikciji carigradskog patrijarhe. I tako se njegova vlast proširila na gotovo čitavno Bizantsko Carstvo jer je i Izaurija prestala pripadati Antiohijskom patrijarhatu. Carigradski patrijarh postao je, u stvari, ekumenski – sveopći. Da je, pak, time Papin položaj postao veoma mučan, ne treba ni spominjati. Da zlo bude još veće, dolazila je nevolja i sa sjevera od Langobarda.

Njihov kralj Luitprand težio je osvojiti Rim i čitav Italski poluotok. Da bi se suprotstavio toj osvajačkoj politici, Papa je dao popraviti rimske zidine te utvrditi tvrđavu Civitavecchia. No, unatoč tome, Langobardi su opustošili Kampaniju te u ljetu god. 739. prodrli sve do Rima. U toj nevolji Papa je upravio pogled u Franačku, odakle se još jedino mogao nadati pomoći. Otpremio je poslanstvo s bogatim darovima franačkom velikašu Karlu Martelu, koji je izišao na glas zbog toga što je god. 732. potukao Arape kod Poitiersa, moleći ga da pritekne u pomoć sv. Petru. No, Karlo Martel nije se odazvao. Papa je i dalje molio, ali uzalud. Karlo Martel nije se htio zamjeriti Langobardima računajući na njihovu pomoć ako Arapi iz Španjolske opet provale u Franačku. I tako se papa Grgur III. našao u tako teškoj političkoj situaciji kao jedva koji papa.

Iako nije uspio, ipak je svojim pokušajima pomalo pripremao put savezu Crkve s franačkim vladarima Pipinom Malim, osnivačem Papinske Države i Karlom Velikim, obnoviteljem Zapadno-rimskog Carstva. U čisto crkvenim poslovima Karlo Martel izišao je ususret Papi time što je potpomogao sv. Bonifacija, apostola Njemačke, u organiziranju Crkve u pokrajini Hessen i Turingiji.

Papa Grgur III. imao je veliko povjerenje u sv. Bonifacija kao i njegov sveti prethodnik Grgur II. koji je sveca poslao kao apostola njemačkim plemenima. Štoviše, predao mu je palij i time podijelio nadbiskupsko dostojanstvo. Na Papin nalog i uz pomoć bavarskog vojvode Odila sv. Bonifacije je organizirao i Crkvu u Bavarskoj. Osnovane su biskupije u Freisingu, Regensburgu i Passauu te su im točno određene granice.

Iako je papa Grgur III. odlučno i neustrašivo branio prava Crkve, u osobnom životu bio je sama blagost i milosrđe. Umro 28. studenog 741. je pun zasluga za Crkvu teško pritisnut od Langobarda.
Crkveni povjesničar dr. Georg Schwaiger, sveučilišni profesor u Münchenu, piše: »Veoma burna povijest papa i za promatrača je koji se nalazi izvan Katoličke crkve jedna od najneobičnijih pojava svjetske povijesti. A za katolika papinstvo je ustanova koja potječe od Isusa Krista. Za njega postaje vidljiv u toj dvotisućljetnoj povijesti s njezinim svijetlim točkama i mračnim razdobljima dobar dio zemaljskog obličja Crkve. Ipak, vjeran kršćanin zna dobro razlikovati svetost službe i ljudskost bilo kojeg njezina nositelja.« U ličnosti pape Grgura III. nalazimo ne samo svetost papinske službe već i svetost čovjeka koji ju je dostojno nosio.