Sveta Kristijana Georgijska

apostol Georgije

( +330.)

spomendan 15. prosinca

Sjeverno od Armenije na južnim obroncima Kavkaza nalazi se zemlja koja se zove Georgija. U tu je zemlju došlo kršćanstvo veoma rano, još za cara Konstantina Velikoga, negdje oko godine 325., u doba I. općeg sabora u Niceji. Prvi koji je primio kršćanstvo bio je kralj Mirian koga je onda slijedio i njegov narod.
Prema povjesničaru Rufinu kralj Mirian još kao poganin doveo je u Georgiju mnogo kršćanskih robova. Među njima je bila i djevojka po imenu Nino ili Nune. Kad su je pitali kako se zove, ona je odgovorila: »Christiana«, a to znači »kršćanka«, i tako je došlo do njezina imena Kristijana.

Ona je dospjela kao ropkinja u kuću nekog bogataša. Udes joj je bio veoma težak. Od ranog jutra do kasne večeri imala je obavljati najteže poslove, a pri tom je morala podnositi mržnju i zlostavljanja. No, što joj je bilo najteže jest to da su oko nje sve sami pogani, koji su se klanjali idolu Omuzdu, koga su obožavali u ognju. A i s mrtvacima su zlo postupali jer su ih izlagali grabežljivosti ptica grabežljivica.

Kristijana se ispočetka bavila ozbiljno mišlju o bijegu. Ali od tog nauma odvraćala ju je sućut prema tim poganima koji nisu poznavali pravu vjeru. Željela im je pomoći. Zato je odsada sve svoje patnje, kojima je pridruživala molitve, prikazivala za obraćenje toga naroda. Postala je apostol molitve i žrtve.

Jednoga dana dojurila je do nje neka žena s teško bolesnim djetetom na rukama vapijući u sav glas: »Moje će dijete umrijeti, moje će dijete umrijeti, pomozi mi!« Kućedomaćin, koji je to također vidio i čuo, primijeti hladno: »Odnesi dijete što prije na toranj mrtvih jer je i onako osuđeno da umre!«

»Ne, ne! Ja ne dam svoga djeteta grabežljivim jastrebovima!« – odgovorila je sva očajna nesretna majka kukajući i naričući. To je ganulo srce Kristijane i ona se pomoli žarko Isusu Kristu za zdravlje na smrt bolesnog djeteta. I gle, dogodilo se čudo. Na blijedo lice djeteta vratila se opet zdrava rumena boja i ono se počelo osmjehivati svojoj majci koja je klicala od radosti: »Moje je dijete opet zdravo!«

O tom se događaju brzo pronijela vijest po čitavom gradu. Ljudi su počeli hvaliti Kristijanu kao onu koja može liječiti bolesnike. Ona je odbijala svaku hvalu ponavljajući: »Nisam ja ozdravila dijete, već moj Bog Isus Krist!«

Kasnije se razboljela majka i sin kralja Miriana. Nisu im mogli pomoći ni najbolji liječnici. Sada netko spomenu kršćansku ropkinju Kristijanu. I nju, zbilja, pozovu na kraljevski dvor. Bojala se onamo poći. Nisu je htjeli na to siliti, već su bolesnike donijeli k njoj. I Bog je opet na molitvu Kristijane učinio čudo: ozdravilo je oboje bolesnika. Htjeli su je obilno nagraditi, ali je odbila svaku nagradu, jedino je zamolila kralja neka se i on obrati Isusu Kristu. I kralj se dao pokrstiti i čitav njegov dvor, a zamolio je kršćanske misionare od cara Konstantina za svoju zemlju i narod.

Neki suvremeni povjesničari kao Kekelidsé, Peradze, Peeters osporavaju istinitost Rufinova izvještaja smatrajući ga legendarnim te misle da je kršćanstvo došlo u Georgiju 30 godina kasnije pod Konstantinovim sinom Konstancijem. Utvrđeno je ime jednoga georgijskoga biskupa po imenu Jeremije i to iz g. 431. u doba Efeškog sabora, koji je bio po redu treći opći sabor.

Rimski martirologij spominje  Svetu Kristijanu kao apostola Georgije. Od nje možemo naučiti kako da i mi postanemo apostoli barem molitvom i žrtvom. Bilo bi lijepo da na tu nakanu svako jutro prikažemo čitav dan Božanskom Srcu Isusovu, kako to čine apostoli molitve. Možemo se pri tom poslužiti ovakvim prikazanjem:
Božansko Srce Isusovo, prikazujem Ti po Bezgrješnom Srcu Marijinu sve molitve, djela i trpljenja ovoga dana u naknadu za naše uvrede i na sve one nakane na koje se Ti neprestano prikazuješ na oltaru. Osobito Ti prikazujem za svetu Crkvu, svetog oca papu i za sve potrebe koje su preporučene članovima Apostolata molitve.