Božić - Rođenje Gospodnje
Gospodinova svetkovina
svetkovina 25. prosinca
Ponajprije ćemo razmotriti treći čin božićnog izvještaja koji se odnosi na drage pastire, na njihov poklon Isusu. Božićnih je anđela nestalo. Oni su izvršili svoj navjestiteljski bogodani zadatak. Sada stupaju na pozornicu, u akciju, betlehemski pastiri: »Oni počnu govoriti jedan drugome: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!« (Lk 2,15). I oni organiziraju svoj pohod brzo, žurno. Za njih nema sada ništa preče ni važnije. »Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.« (Lk 2,16). Nađu, dakle, čitavu Svetu obitelj. Evanđeoski izvještaj spominje sva tri člana.
Sigurno da je Isus centar – središte, ali kad Evanđelje spominje Mariju i Josipa, ne smijemo ni njih zaboraviti, i to ne samo sada, već nikada. Neće oni odvratiti našu pažnju i misao od Isusa, već navrnuti na Njega. To je zadaća svakog pravog sveca.
Ono što pastiri vide u staji povezuju s onim što su im rekli anđeli. Time se pokazuje i potvrđuje njihova vjera. Oni, zapravo, ne vide sada ništa neobično, upadljivo, već običnu mladu majku sa slabašnim ljudskim čedom. Nema tu nikakva blistanja slave, koja je malo prije njih obasjala. A, ipak, oni gledaju u tom Djetetu obećanog Mesiju i Spasitelja svijeta.
»I kad ga vide, saopće što im je rečeno za to Djetešce« (Lk 2,17). Oni sada sami postaju vjesnici radosne vijesti, apostoli; oni, posve obični, neugledni i beznačajni ljudi, »laici« postaju prvi evanđeoski vjerovjesnici. Oni šire anđeosku poruku. A zato nije potrebna nikakva propovjedaonica ni ikakav naročit stupanj naobrazbe. Tko čuje poruku, taj je kazuje i širi dalje. Tko se zadovoljava u tome da religioznu poruku upotrijebi jedino za sebe, taj je nije dobro čuo, primio ni shvatio. Evanđeoska poruka dana je za sve ljude i svi je moramo širiti. Ona je po svojoj naravi takva da traži širenje. Evanđelje je svjetlo koje se mora širiti.
»A koji su čuli pastire, divili su se onome što su im rekli« (Lk 2,18). Naviještanje Evanđelja, radosne poruke, izaziva čuđenje i divljenje. Ta tko bi i mogao takvu vijest primiti kao nešto što se razumije samo po sebi? »Marija – koja je tip i uzor svih onih koji slušaju Božju poruku, primaju je i vjeruju u nju – pamtila je sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome« (Lk 2,19). Ona povezuje jedno s drugim, ono što je čula i vidjela, ona je uzor srca koje razmatra o Božjim otajstvima. I stoga je najbliža Božjem Srcu. Ona je od svih ljudi najviše ušla u »misli Božjega Srca«.
A pastiri su se vratili svojim stadima – ne u umornu sivost života, već »slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli onako kako im je bilo rečeno« (Lk 2,20). I mi moramo nakon veselog blagdanskog raspoloženja ući u životnu svakidašnjicu da i u njoj izvršimo svoje dužnosti i proslavimo Boga.
»Bog je došao. On je tu. I stoga je sve drukčije nego što mi mislimo. Vrijeme se iz vječnog tečenja dalje pretvorilo u jedan događaj koji vodi posve određenom završetku da mi i svijet možemo stajati pred otkrivenim Božjim licem. Kad kažemo: Božić je, tada govorimo: Bog je izrekao svoju posljednju, svoju najdublju, svoju najljepšu riječ o utjelovljenoj Riječi, koja nikad više ne može biti opozvana, jer je konačni Božji čin, jer je sam Bog u svijetu. A ta riječ glasi: Ja te ljubim, svijete i čovječe!« (Karl Rahner, DI).
»Svatko je od nas već upoznao sreću svete Noći. Međutim, nebo i zemlja još nisu postali jedno. Danas, kao i nekada, Betlehemska Zvijezda sja u tamnoj noći.
Već sutradan nakon Božića Crkva odlaže svoje bijele svečane haljine i odijeva se bojom krvi; četvrtoga dana ona nosi ljubičastu boju tuge. (Tako je bar bilo nekoć; danas nosi istu crvenu boju kao na dane mučenika.) Stjepan, mučenik koji je prvi slijedio Gospoda u smrt, i Nedužna Djeca, dojenčad Betlehema i Judeje, koju su umorile okrutne ruke krvnika, okupljaju se oko Djeteta u jaslama, čineći mu pratnju. Što sve to znači? Gdje je, dakle, sada veselje nebeskih vojski, gdje je tiha sreća svete Noći, gdje je mir na zemlji? Mir na zemlji ljudima dobre volje! Ali svi nisu dobre volje. Tajna je moć zla ovila svijet u noć, tako da je bilo potrebno da Sin vječnog Oca siđe s nebeske slave.
Tmine su pokrivale zemlju i On dođe kao svjetlo koje sja u tminama i tmine Ga ne primiše. Onima koji su Ga primili, On je donio svjetlo i mir: mir s nebeskim Ocem, mir sa svima onima koji su isto tako sinovi svjetla i djeca Očeva, i duboki mir srca; ali nipošto mir sa sinovima tmina. Njima Vladar mira ne donosi mir, već rat. On je za njih kamen smutnje prema kojem jure i koji ih krši. To je teška i ozbiljna istina koja nam ne treba prikriti poetski čar Djeteta u jaslama.
Misterij Utjelovljenja i misterij zla usko su povezani. Svjetlosti, koja je sišla s neba, suprotstavlja se toliko mračnija i kobnija moć grijeha.
Dijete u jaslama pruža ručice i njegov smiješak izgleda da već želi reći ono što će kasnije izgovoriti usne čovjeka. ’Dođite k meni, svi vi koji trpite i koji ste umorni pod teretom!’ Neki su odgovorili na njegov poziv. Tako siromašni pastiri, koji su u betlehemskom polju, vidjevši svjetlost neba, čuli radosnu vijest od anđela, puni povjerenja rekoše: ’Hajdemo u Betlehem!’, i pođoše na put. Tako kraljevi koji su, došavši iz Dalekog istoka, slijedili s istom jednostavnom vjerom čudesnu zvijezdu; s ruku Djeteta rasipa se rosa milosti na njih i oni se obradovaše velikom radošću.
Te ruke istovremeno daju i traže. Vi, mudri, ostavite svoju mudrost, i postanite jednostavni kao djeca. Vi, kraljevi, dajte svoje krune, svoja blaga, i ponizite se pred Kraljem kraljeva: uzmite bez oklijevanja svoj dio muka, patnji i umora koje njegova služba traži. Vi, maleni, koji ne možete ništa dati od sebe samih: ruke Djeteta uzimaju vaš nježni život, prije čak nego je započeo. On ne bi mogao bolje poslužiti nego što je poslužio žrtvom za Gospodara svih hvala.
’Slijedite me!’, kažu ruke Djeteta, kao što će to kasnije reći usne čovjeka. Tako su one pozvale mladog učenika što ga je Gospodin volio i koji sada i sam sudjeluje u pratnji jaslica. Sveti Ivan, mladi čovjek čista srca, otputio se a da se nije pitao: kamo? ni zašto? On je napustio kolibu svojeg oca i slijedio je Učitelja na svim putovima, sve do Golgote.
’Slijedite me!’ Taj je poziv mladi Stjepan također čuo. On je slijedio Učitelja u njegovoj biti, protiv sila mraka, protiv zaslijepljenosti tvrdokornog nevjerovanja, i svjedočio je za Njega svojom riječju i svojom krvlju. On je išao slijedeći Njegov duh, duh Ljubavi, koji se borio protiv grijeha, ali ljubi grješnika, i koji, sve do smrti, brani, pred licem Božjim, ubojicu.
Oni koji su na koljenima oko jaslica jesu sinovi svjetla: nježni nevini ljudi, pastiri puni vjere, ponizni kraljevi, Stjepan, nadahnuti čovjek učenik, i Ivan, apostol ljubavi, svi oni koji su slijedili poziv Učitelja. U noći neobjašnjive otvrdnulosti i zaslijepljenosti pred njima stoje naučitelji Zakona koji se ipak nisu zaputili u Betlehem iako su znali u koje će se vrijeme i na kojem mjestu roditi Spasitelj, ni kralj Herod koji je također želio zadati smrt Gospodaru Života.
Pred Djetetom u jaslama dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On kaže: ’Slijedite me’, i tko nije s njime protiv njega je.
On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine…« (Edith Stein).