Sveti Karlo Veliki

kralj Franaka i rimski car

( 747. - 814.)
spomendan 28. siječanj

Sveti Karlo Veliki, jedan od najvećih europskih srednjovjekovnih vladara, živio je od 747. do 814. g.

Počeci

Malo je toga poznato o Karlovom djetinjstvu i godinama prije nego li je došao na vlast. Čak i njegov biograf Einhard odbija o tome pisati jer, kako kaže, o tome nije ništa zapisano, a više ni nema nikoga tko bi o tome nešto znao. Karlo je postao kralj sa 21 godinom, a samostalno počinje vladati dvije godine kasnije. Iako su puno poznatiji podaci iz njegovog političkog života (ratovanja, krunjenje za cara…) ovdje ćemo ga upoznati u privatnom svijetlu, dok će o njegovim vojnim pothvatima i ostalim događajima vezanim uz njegovu funkciju, biti govora u slijedećim nastavcima.

Obiteljski život

Prva Karlova žena bila je kćer langobardskog kralja Deziderija, s kojom se oženio na majčin nagovor. Brak nije dugo potrajao, jer ju je Karlo nakon godine dana potjerao da bi se oženio Hildegardom, koja je bila švapskog roda. Mlada kraljica je pratila Karla na gotovo svim pohodima. Imali su četiri sina i pet kćeri. Umrla je vrlo mlada, sa nepunih 26 godina, te je pokopana u katedrali u Metzu. Oko njenog lika su se ubrzo ispreplele brojne legende, te se u njima naziva Blanchefleur.

Ubrzo nakon njene smrti oženio se Fastradom, koja je bila kćer austrazijskog grofa Radolfa. Karlovom suprugom je postala nakon Hildegardine smrti, a umrla je 794. g. Po Einhardu bila je lijepa, ambiciozna i okrutna, a po mišljenju naroda imala je negativan utjecaj na Karla. Nakon njene smrti, za ženu je uzeo Liutgardu s kojom nije imao djece, a koja je ostala zapamćena kao boležljiva, ali dobra i pobožna kraljica. Umrla je 800. g., te je pokopana u Toursu. Nakon njene smrti imao je još četiri priležnice, s kojima je imao još petero djece.

Djecu je obrazovao po principu učenja slobodnih umjetnosti koji potječe još iz kasne antike. Učili su predmete podijeljene u dvije skupine. Niži stupanj (trivium) činile su gramatika, retorika i dijalektika, a viši stupanj (quadrivium) aritmetika, geometrija, astronomija i glazba. Nakon što bi došli do za to primjerene dobi, sinovi bi učili jahati, baratati oružjem, te bi išli u lov, a kćeri bi učile presti vunu.

Karlo je bio izuzetno vezan uz svoju djecu, uvijek bi objedovao s njima, te nikada nije kretao na put bez njih. Sinovi bi jahali uz njega, a kćeri su ih pratile odostraga. Zanimljivo je i to da niti jednu svoju kćer nije udao. Njegov biograf Einhard to komentira činjenicom da je bio jako vezan uz svoje kćeri, no izgleda da je tome bio razlog strah da će i zetovi tražiti dio zemlje za sebe.

Osobnost

Iz sačuvanih zapisa o Karlu Velikom saznajemo i nešto o njegovoj osobnosti. Tako znamo da je bio obožavatelj dobre hrane, te se često žalio kako mu post škodi. Gotovo je zamrzio liječnike koji su mu u njegovim već poodmaklim godinama savjetovali neka se odrekne pečenja i privikne na kuhano meso. Gozbe je rijetko priređivao, osim za velike blagdane, kada se častio u društvu velikog broja ljudi. Iako je uživao u hrani, nije podnosio opijanje, pa je to zamjerao i ljudima oko sebe.

Svakodnevni objed se sastojao od pečenja, koje mu je bilo omiljena hrana, te još četiri jela. Dok je ručao, slušao bi glazbu ili čitanja, najčešće o povijesti ili junacima iz prošlosti.

Bio je dobar govornik, poznavao je latinski i grčki jezik. Kao i njegova djeca, i on je proučavao slobodne umjetnosti. Đakon Petar iz Pise učio ga je gramatiku, dok ga je drugim predmetima podučavao Alkuin. Od njega je učio retoriku, dijalektiku i astronomiju. Pokušavao je i pisati, ali u tome nije bio pretjerano uspješan. O tome Einhard navodi da je u tu svrhu držao pločice i sveščiće pergamene u krevetu pod uzglavljem, da bi kada ima slobodnog vremena, privikavao ruku na oblikovanje slova.

Navodno je izrazito pomagao siromasima, te pokušavao tu praksu ustaliti i među svojim podanicima. Gdje god bi doznao da kršćani žive u siromaštvu, slao bi im novac.

Pobožnost

Karlo je od ranog djetinjstva bio odgajan u kršćanskom duhu, te je bio veoma religiozan čovjek. Njegova velika pobožnost bila je i jedan od razloga zbog kojih je pokrenuo izgradnju bazilike u Aachenu. Brinuo je i o tome da li se obredi izvršavaju na pravi način, pa je često opominjao crkvenjake, da paze da se nešto nedolično ne unese u crkvu. Veoma je štovao crkvu sv. Petra u Rimu, te je mnogim poklonima obasipao pape. Želio je da se Rimu vrati njegov stari ugled i sjaj, te da crkva sv. Petra bude bogatija i ljepša od svih ostalih. Nakon nekih previranja oko načina života pape Leona III., Karlo intervenira u tim sukobima, te 799. g. odlazi u Rim kako bi ponovno učvrstio položaj Crkve.

Smrt

Pri kraju svoga života, sazvao je skupštinu velikaša iz cijelog kraljevstva, te je na njoj svog sina Ludovika (Ludovik Pobožni), jedinog koji je još bio živ od Hildegardinih sinova, proglasio svojim suvladarom, te nasljednikom kraljevstva i carske titule. Ubrzo nakon toga, 813. g. Karlo je umro, te je pokopan u aachenskoj crkvi Majke Božje i Svetog Spasitelja. Oporukom je želio svoj svojoj djeci ostaviti djelić kraljevstva, no ona je prekasno započeta, tako da nije dovršena. Međutim, podjelu svoje imovine napravio je tri godine prije smrti, u kojoj je svoje blago podijelio na tri dijela. Dvije trećine je poklonio 21 metropoliji u kraljevstvu. Preostalu trećinu, koja je trebala biti razdijeljena nakon njegove smrti, podijelio je na četiri dijela. Prvi dio također je trebao ići metropolijama, drugi sinovima i kćerima, treći siromasima, a četvrti slugama na dvoru.

Vlast Karla Velikog nije obilježena samo ratovima i njegovim političkim potezima. Važan napredak ostvario je i na podizanju razine pismenosti i kulture u Franačkom Carstvu. Zbog traženja uzora u antičkome Rimu, te zbog same ideje obnove pismenosti, kulture i umjetnosti ovaj period nazivamo karolinškom renesansom.

Karolinška renesansa

Karolinška renesansa je razdoblje srednjeg vijeka koje karakterizira obnova učenosti, a obilježava ga lik Karla Velikog. Nakon razdoblja stagnacije i svojevrsne dekadencije u razvoju intelektualne misli i umjetnosti koje je obilježilo period ranog srednjeg vijeka, u drugoj polovici VIII. st. dolazi do novog poleta u ovim područjima. Karlo Veliki na svome dvoru okuplja najučenije ljude tog vremena, u želji da se obnove razina umjetničke produkcije i njegovanja pismenosti iz doba antičkog Rima. Rim postaje uzorom u obnovi umjetnosti, arhitekturi, filozofskim spisima. Počinju se prepisivati djela antičke učenosti, od kojih su nam neki primjerci sačuvani samo iz ovih prijepisa. Zbog potrebe za više teksta na skučenom prostoru pergamene, razvija se i novo pismo – miniskula – koje će postati osnovom današnjeg pisma. Gina Pischel ovako objašnjava ovu karolinšku obnovu: „S umjetničkog gledišta, karakteristični element karolinške […] renesanse, jest nastojanje da se obnavljanjem Carstva učvrsti i ona kultura koja je, prorijeđena i manjkava, bila našla utočište u osamljenim samostanima. Ponovno pronaći veličinu antike bio je mit, i ujedno, želja da se postigne novi ugled; ali to je ipak ponovno pronalaženje vječnih vrednota umjetnosti i misli koje su se bile počele gubiti i zamračivati.“

Aachen gospel, c.820.Centri ove nove učenosti bili su samostani. U njima su se nalazile pisarnice u kojima su se prepisivala djela, na njihovim građevinama se razvijala arhitektura, a unutar nje dekorativna umjetnost. Ipak izvan samostana ostalo je svjetovno svećenstvo, koje se obrazovalo u katedralnim školama: „Iako su katedralne škole postale važne ustanove u crkvenoj organizaciji, o njima se u pretkarolinško doba malo zna, a sigurno jest da je svećenstvo, barem u Galiji, općenito bilo iskvareno. Često su biskupi bili svjetovnjaci i neznalice, provodili su život na obiteljskim feudima, u političkim intrigama, ratovanju, lovu i drugim omiljenim zanimanjima polubarbarskog plemstva. Oni izuzetni svećenici koji su mogli postati i intelektualne vođe, trošili su energiju pokrštavajući poganske zemlje ili reformirajući kršćansku hijerarhiju u već pokrštenima. Tako je i njihov polet za poučavanjem i pisanjem nestajao. Zbog toga su i 7. i 8. stoljeće u Europi bili po literarnoj produkciji i učenosti vrlo siromašni. Značajnijih je pisaca bila nekolicina.“

Karlov dvor

Rekonstrukcija palače Karla Velikog u AachenuU želji za obnavljanjem učenosti i umjetnosti, Karlo na svome dvoru počinje okupljati najistaknutije učenjake tog vremena. Već su u doba njegovog oca na dvoru boravili učitelji koji su obrazovali mlade plemiće. Na svome dvoru osniva školu kojoj na čelo dolazi Alkuin koji je bio upravitelj katedralne škole u Yorku, te je smatran najučenijim čovjekom onoga doba. Na dvor u Aachenu dolaze učitelji sa svih strana svijeta: Englezi, Irci, Talijani, Španjolci, Franci iz Galije i Germanije. Oni su posjećivali opatije i biskupije gdje su organizirali lokalne škole, utemeljivali su knjižnice, davali prepisivati stare tekstove, standardizirali bogoslužje, te podizali kvalitetu crkvene glazbe.

Obrazovni sustav

Obrazovni sustav, koji je prije bio rezerviran za uži krug ljudi, sada postaje nešto dostupniji, no još uvijek nije imao većeg značenja za obrazovanje cjelokupnog stanovništva. Znanja koja su se dobivala u karolinškim školama organizirana su po principu sedam slobodnih umjetnosti. One su podijeljene na dva stupnja: trivium (gramatika, retorika i dijalektika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba). Glavne stvari koje su učenici naučili bilo je čitanje i pisanje. Grčka filozofija i znanost im je osim nekoliko djela bila potpuno nepoznata, tako da su se znanja quariviuma slabije proučavala. I matematika i glazba bile su slabo proučavane. Ovakve škole latinskog Zapada, po kvaliteti i opsegu znanja koje su pružale, gotovo je nemoguće uspoređivati sa školama tadašnjeg muslimanskog svijeta.6

Umjetnost

Ulazna vrata iz 9. st u opatiju LorschJedna od najvažnijih novina je obnova monumentalne arhitekture. Najvažnije sakralne građevine rađene su kao bazilike, a ne kao centralne građevine (izuzetak je Palatinska kapela u Aachenu). Bazilikalni oblik primjerice imaju opatija st. Denis u Parizu, carska opatija u Lorschu i samostanska crkva st. Emmerana u Regensburgu.  Javljaju se i neke strukturalne novosti, kao što su bočni ulazi u brodove, apsidalni završeci i na zapadnoj i istočnoj strani crkve, westwerk i kripta. Kod projektiranja crkava sve više se u obzir uzimaju nove liturgijske potrebe.

Najznačajnija monumentalna građevina karolinške renesanse je palatinska kapela u Aachenu. Nastala je u razdoblju od 792. – 805. g., te je bila duhovno središte dvora Karla Velikog i krunidbena dvorana njemačkih vladara tijekom idućih šesto godina. Danas je jezgra Aachenske katedrale i djeluje relativno malo u usporedbi s kasnijim dogradnjama, no u doba nastanka bila je najveća kupolna crkva sjeverno od Alpa.

Skulptura je i dalje bila vrlo skromna, te je nastavila dotadašnju tradiciju jednostavnijih dekoracija. Ljudski lik se javlja u sitnim umjetnostima – bjelokosti i zlatarstvu (npr. Vuolvinio: zlatni oltar sv. Ambrogia u bazilici sv. Ambrogija u Milanu).Sačuvano je malo zidnog slikarstva, no zato se ono izuzetno razvijalo u minijaturnom slikarstvu, koje se osobito proizvodilo u carskim radionicama i samostanima. Ono se razlikuje od anglo-irskog stila u minijaturama: „U njoj se otkriva želja za figuracijom i kompozicijom, u naporu težnje za klasičnim, koja rado prelazi sa svete tematike na prikazivanje cara ili njegovih podviga.“