Sveti Franjo Asiški sa Isusovim Ranama

Rane Svetog Franje

spomendan 17.rujna

Rane Svetog Franje

1. Svjedočanstvo suvremenika

Tko nije bio na La Verni, teško će mu je biti dočarati. To je zapravo brdo u brdima, ali izvija se iz prostrane visoravni. S jedne joj se strane prilazi blagim usponom, a s druge je strane kao poduprta klisurama, visokima i do 40 metara. Na jednoj takvoj klisuri diže se Kapela stigmata ili svetih rana, na mjestu gdje je Franjo primio Rane Isusove …

La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Tu je serafski Otac Franjo 1224. god. doživio svoj najviši mistični doživljaj – suraspeće s Kristom.

La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213.god. Franjo se onamo više puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkanđela (od 16.VIII. do 29. IX. 1224.).
Franjo je ovaj puta na La Vernu pošao sa trojicom izabrane braće – Maseom, Anđelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe.“ No, Bog mu je tu spremao svoje najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest – Isus…
Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona žarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: „Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem: … da za svoga života osjetim u duši na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.“ (CV).

Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. „Molitvom, suzama i udaranjem u prsa nastojao je naći Isusa Krista, zaručnika i ljubimca svoje duše… Sad bi mu govorio s poštovanjem kao Gospodinu… odgovarao kao svome Sucu, zatim ga je molio kao svoga Oca… razgovarao kao s Prijateljem.“ Braća su ga čula „kako u plaču i suzama pobožno moli Božje milosrđe za grešnike… glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima… i kako moli ruku raširenih u obliku križa…“

Izvještaj iz životopisa Sv. Franje od blaženog Tome Čelanskog o tome događaju:

"“Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.

Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj dugoljasti, neka mesna izbočina se pokazivala kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. - O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije koji je gdjekada imao priliku da je vidi dok je Svetac živio. Ništa manje ne bijaše sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga čovjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zaviknuo neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprezno je sakrivao i pred najbližima tako da ni njegova braća pobočnici ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. - Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu srce nije postalo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguće načine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lišila ove milosti.
Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se da ne bi poradi posebne ljubavi, kao što običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti pretrpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i često imao na jeziku onu Prorokovu: "U svom srcu sam sakrio tvoje riječi da ne sagriješim Tebi!" - A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braći i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one, koji su se oko njega okupili, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga što se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga što se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naoko bili s njima složni, a iznutra se nisu s njim slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismjehivali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime često nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje."

Ne smijemo zaboraviti da je taj izvanjski scenarij prvenstveno želi iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjeg nebeskoga, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše Svetom Franji i u tijelu tragovi Isusovih Rana od kojih je ona na desnom boku često krvarila (1Čel 95).
Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Božji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da pobudi… ili samog obdarenika ili druge ljude..
Ta je ljubav – Kristova i Franjina –posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju još odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svome Hodočašću franjevačkom Italijom (Zg. 1925, II, 169): „La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanje čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio… A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu.“

2. Viđenje mistike Marije Valtorte

U veoma ugodnoj zori, gore na visini, smiješi se najčišće rujansko nebo. Dolje jedna mala visoravan između prosjeline obronka veoma visokih i veoma šumovitih i krševitih gora. Mala visoravan obrasla kratkom i smaragdnom travicom, još sasvim sjajnom zbog rosina plača, ali već spremna da zaiskri blistavim smiješkom poput dragog kamenja zbog sunčeva poljupca.

Gore u visini, na čistom i tako plavetnom i ugodnom nebu stoji jedna plamteća ličnost koja izgleda sačinjena od usijanog ognja… Ognja čije blistanje je življe od sunčevog, … od sunca koje se izmililo odostrag jednog šumovitog podvratka s raskošnim zrakama i blistavošću zbog čega sve usplamtje veseljem.

Ovo Biće je zaodjenuto perjem. Hoću da kažem… izgleda kao Anđeo, jer Ga dva velika krila drže kao obješenog i čvrsto na nematerijalnom kobaltu rujanskog neba, i dva raširena krila koja udaraju u oči, kao poprečnica križa i potporanj sjajućem tijelu. Dva golema krila koja se sjaje od užarenosti tijela zaodjenutog od drugih krila koji Ga čitavog ovijaju,

Skupljena kako jesu sa svojim nadnaravnim perjem od bisera, dijamanata i čistog srebra, oko osobe.

Izgelda da je i glava ovijena ovom osobitom perjanom haljinom. Je ja je ne vidim. Vidim jedino tamo gdje je trebalo biti to serafsko lice, probijanje tako žive svjetlosti, da sam od toga ostala kao zaslijepljena. Moram misliti na najživlju blistavost što sam je gledala u rajskim viđenjima, da bi pronašla nešto slično. Ali ovo je još življe. Križ sa upaljenim perjem stoji čvrsto, nepomičan sa svojom tajanstvenošću…

Dolje… niže .. jedan suhonjavi, mršavi mali brat, u kojem prepoznajem moga serafskog Oca… Moli klečeći na travi, malo podalje od jedne prazne, neravne zastrašujuće spilje kao da je ponor pakla. Tijelo omršavjelo izgleda da se ne snalazi u tunici teškoj i toliko širokoj u odnos na udove. Vrat, zagasito blijed, izlazi iz sivkaste kapuljače, bolje između one od pepela i stanovite lagano blijedožute od pržine. Ruke s njihovim tankim zapešćima izlaze iz širokih rukava i ispružene na molitvu, s dlanovima okrenutim prema vani uzdignutim kao na „Gospodin s vama.“ Dvije ruke negda zagasito smeđe, sada blijedožute, kao u trpeće i iscrpljene osobe. Fino lice izgleda isklesano u staroj bjelokosti, ne lijepo ni pravilno, nego koje ima svoju posebnu ljepotu sačinjenu od duhovnosti.

Kestenjaste oči su prelijepe, ali ne gledaju u visinu. Gledaju, sasvim otvorene i nepomične stvari zemaljske, ali ne vjerujem da vide. Stoje otvorenima prema rosnoj travi; čini se kao da proučavaju sivkasti vez divljeg strička i onaj mekani divljeg komorača, što ga je rosa pretvorila u jedan dijamantni nakit na kosi. Ali sam sigurna da ne vidi ništa. Pa ni crvendaća koji uz cvrkutanje silazi da na travi potraži koje malo sjeme. Moli. Oči su otvorene, ali njegov pogled nije upravljen prema vani, nego prema njegovoj nutrini.

Kako i zašto i kada primjećuje ŽIVI KRIŽ koji nepomično stoji na nebu, ne znam. Da li ga je osjetio privlačnom snagom ili ga je zapazio po nutarnjem pozivu, ne znam. Znam da podiže lice i traži s okom što sada uzbuđuje zanimanje, a to potvrđuje moje uvjerenje o njegovoj prethodnoj odsutnosti gledanja prema vani.

Pogled mog serafskog Oca susreće se s velikim, živim, plamtećim Križem. Trenutak začuđenja … zatim uzvik: „Gospodine moj!“ i Franjo pade malo na pete ostajući u zanosu s licem uzdignutim, sa smiješkom, plačući dvije prve suze blaženstva, još otvorenim rukama.

I evo Serafin pokreće svoj sjajni, tajanstveni Lik. Silazi. Približuje se. Ne silazi na zemlju. Ne. Još je mnogo u visini. Ali ne više kao što je bio prije. Na pola puta između neba i zemlje. I zemlja postaje još svijetlijom po ovom Živom Suncu koje se u ovoj blaženoj zori sjedinjuje i nadmašuje ono drugo od svakog dana. Pri silaženju, s krilima uvije ispruženim na križ, sijekući zrak ne s pokretima perja nego vlastitom težinom, uz jedan rajski ton. Nešto što nijedan ljudski instrument ne može proizvesti. Mislim i prisjećam se zvuka globusa (kugle) Duhovskog Ognja…

I sada evo, dok se Franjo više smiješi, i plače, i sja, u zanosnoj radosti, Serafin otvara dva krila – sada dobro shvaćam da su krila – što stoje prema polovini križa. I ukazuju se pribijeni na drvo presveti tabani moga Gospodina i Njegove duge noge, jednog u ovom viđenju, tako živog sjaja, kao što imaju Njegovi proslavljeni udovi u Raju.

I zatim se otvore druga dva krila, baš na vrhu križa. I moj pogled, a vjerujem također i Franjin, ma koliko bio potpomognut od Božanske milosti, prouzročiše radosno trpljenje zbog živog bliještanja.

Evo trupa Spasiteljeva koji se trza pri disanju… i evo , oh! Evo Ognja što ga jedino milost dopušta gledati, evo Vatre iz Njegova Lica što se ukazuje kada je ubrus iskričavog perja sasvim otkrit. Oganj svih vulkana i zvijezda i plamenova, okružen od šest divnih krila od bisera, srebra i dijamanta, bila bi još malena svjetlost u odnosu na ovo neopisivo, nepojmljivo blistanje Čovještva Presvetog Otkupitelja pribijenog na njegovom mučilu.

Lice, zatim, i pet otvora od Rana, ne nalaze poređenja u nijednoj usporedbi da bi ih se opisalo. Mislim .. mislim na najsjajnije stvari .. mislim čak na tajanstvenu svjetlost što je širi radij. Ali, ako je to što čuh istinito, ta svjetlost je živa ali sa srebrnasto- plavom bojom zvijezde, ali ova je zgusnuće sunca umnoženo za jedan neizbrojivi broj puta.

Vrhunac Verne trebao bi se ukazati kao da bi se tisuće vulkana otvorilo oko njega da mu učine krunu. Zrak, po svjetlosti i toplini što gori a ne spaljuje, a koji izlazi iz mog Raspetog Gospodina, treperi s valovima zamjetljivim oku, i stabljike i grančice izgledaju nestvarne, toliko svjetlosti prodire u neprozirnost tjelesa i pretvara ih u svjetlost.

Ja sebe ne vidim. Ali mislim da u odsjevu ovog svjetla moja siromašna osoba treba izgledati svjetlucava.

Pa i Franjo, na koga se svjetlost izlijeva, obuzima ga i prožima, ne izgleda više ljudsko tijelo, nego jedan manji Seraf, brat onoga koji je dao svoja krila u službi Otkupitelja.

Sada je Franjo pao nauznak, toliko se nagnuo natraške, s rukama potpuno raširenim, pred svojim Suncem – Razapetim Bogom! Izgleda bestjelesan, produhovljen – toliko ga prožima svjetlost i radost. Ne govori, materijalno kao da i ne diše. Čini ti se kao jedan proslavljeni mrtvac, da nije u onoj pozi koja iziskuje barem jedna minimum života da bi opstao. Suze što teku, a možda služe da ublaže ljudski žar ovog mističnog plamena, sjaje kao dijamantni potočić na mršavim obrazima.

Ja ne čujem nijednu riječ ni od Franje ni od Isusa. Apsolutna, duboka, zapanjujuća šutnja… Stana u svijetu… uokolo misterija… Da se ne uznemiruje, da se ne oskvrnjuje ova sveta šutnja gdje se Bog priopćuje svome blagoslovljenome.

Suprotno od onoga što se moglo pretpostaviti ptičice se više ne raspaljuju svojim oštrim ćurlicima i veselim letenjem, zbog ove svetkovine svjetla; ne plešu leptiri ni vilinski konjici, ne koprcaju se gušterice ni zelembaći. Sve stoji u iščekivanju u kojem osjećam klanjanje stvorova prema Onome od koga su bila stvorena.

Nema tu više ni laganog povjetarca koji uzrokuje šum udisaja među lišćem. Nema više čak ni onog laganog tihog zvuka skrivene vode u kojoj šupljini među kamenjem, a koja je prije, svako malo, poput rijetkih bisera, izbacivala svoje note po harmoničnoj ljestvici. Ništa. Tu je Ljubav! I dosta. Isus gleda i smiješi se svome Franji. Franjo gleda i smiješi se svome Isusu… Dosta…

Ali sada evo proslavljeno Lice, toliko svijetlo da izgleda potpuno isto kao ono Vječnoga Oca, nešto malo se materijalizira … Oči poprimaju onaj sjaj upaljenog safira kao kad čini čudo. Linije postaju stroge, veličanstvene, kao uvijek u tim trenucima, neodoljive, zapovjedničke… rekla bih. Zapovijed Riječi mora biti upućena njezinom Tijelu; i Tijelo se pokorava.

I iz pet Rana izletje pet strijela, pet malih munja… trebalo bi reći, koje bez cik-cak letenja u zraku okomito tj. upravno, veoma brzo , lete… pet igala nezadrživog svjetla, i koje probadaju Franju.

Ne vidim, naravno je, tabane pokrivene od haljina i udova, i bok prekriven tunikom. Ali ruke, da, njih vidim. I vidim da, nakon što su plamene oštrice ušle i skroz prošle – ja sam odostrag Franje – da svjetlost, koja je uostalom, prema dlanu, prolazi od otvora nadlanice. Izgledaju kao dvije otvorene rupice na pešćaju i od kojih silaze dvije niti krvi koje polagano teku dolje prema zapešću, na podlaktice, pod rukave.

Franjo je samo tako duboko uzdahnuo što me podsjeća na onaj posljednji uzdah umirućih. Ali ne pada. Ostane kako je stajao još neko vrijeme. Dotle Seraf, čije lice nikada nisam vidjela – od Njega sam vidjela samo šest krila – ponovno raširi ova divna krila kao veo na ovo presveto Tijelo i prekrije ga i sa ona dva početna uzlazi sve više na nebo, a svjetlost se umanjuje, ostajući najzad jedino ona jednog sunčanog jutra. I Seraf iščeznu iznad kobalta neba koje ga proguta i tako se zatvori nad otajstvom koje je sišlo na učini blaženim jednog sina Božjeg i koji je sada ponovno uzašao u njegovo Kraljevstvo.

Tada Franjo osjeti bol ranâ i uz jecaj, ne dižući se na noge, prelazi iz prvotnog položaja da sjedne na zemlju. I gleda si ruke… i otkriva si noge. I zakopča haljinu na prsima. Pet potočića krvi i pet proreza sjećanje su na poljubac Božji…

I Franjo si ljubi ruke, miluje prsi i tabane, plačući i mrmošeći: „Oh, moj Isuse! Moj Isuse! Koje ljubavi! Koje ljubavi, Isuse! … Isuse…Isuse!“

I pokušava stati na noge upirući se šakama o tlo, i to mu uspije uz bol dlanova i tabana, i zaputi se, malo teturajući, kao onaj koji je ranjen i ne može se osloniti na tlo i zatetura od boli i slabosti od prereza… prema svojoj spilji, i pade s koljenima na jedan kamen, a s čelom na križ načinjen samo od drveta, dvije grane vezane zajedno, …i tu ponovno gleda svoje ruke na kojima izgleda da se oblikuje glava čavla koji prodire i prelazi prijeko, i plače… Plače od ljubavi, udarajući se u prsa i govoreći:

„Zašto meni Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!...“

„Isuse, mili moj Kralju! Što si mi Ti to učinio? Ne zbog boli, nego zbog hvale drugih previše je ovaj Tvoj dar! Zašto meni, Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!...“ Ne vidim i ne čujem drugo…

Ja nikada nisam bila na Verni, ni na nijednom drugom franjevačkom mjestu, ma koliko sam uvijek to željela. Ne poznajem stoga uopće apsolutno topografiju mjesta.

(Marija Valtorta, I Qaderni del 1944, str. 638-643)